Jedrenje s polomljenim jedrima

U nedavnom ‘prepucavanju’, ili bolje reći svojevrsnom uzvraćanju na prozivke bivših kolega, u jednom interviewu Jesper Strömblad je, uz ostalo, rekao kako je ‘napustio brod koji tone’.

Teško je reći jesu li to bili pravi razlozi (ili razlog) odlaska, jer je u fokusu zbivanja bila njegova ‘alkoholna avantura’, no kako vrijeme teče sve više ispada da nije napravio nikakvu pogrešku. I da je bio u pravu ako je tada mislio to što sada kaže. Premda, u razlozima potonuća moglo bi se potražiti i njegove odgovornosti.I dok priča oko ‘repliciranja na replike’ i prepiski tko u bendu je, a tko nije, pisao pjesme i dalje traje, metaforički rečeno, In Flames je uistinu brod koji tone. Brod koji propušta na sve strane, brod polomljenih jedara, brod bez kapetana, a bogme brod sve više i bez prave posade. Naime, opće je poznato da u In Flamesima danas nije nijedan od osnivača, a nedavno ga je napustio i dugogodišnji bubnjar Daniel Svensson, no to je trenutno (naj)manje važno i najmanji problem. Zna se da već desetak godina momci nisu sposobni napraviti pravi, veliki album sukladno ‘pedigreu’ kojeg nose. Ako ga još uvijek nose. A i glazbena kompetencija sve više dolazi u pitanje, jer nekada sjajan bend uživo, i u tom je fragmentu sve više i više sjena samoga sebe.Desetljeće i pol stara nakaradno/tragikomična američka turneja sa Slipknot imala je veliki (negativan) utjecaj na In Flamese, kojima se očito dopala tadašnja reakcija američke publike na njihovu glazbu. I onda su, umjesto da nastave po svome, da ostanu svoji svim svojim bićem, pokušali napraviti nešto što bi se dopadalo svima, a na kraju se nije dopalo skoro nikome ozbiljnom. Pokušali su uvesti samoprozvano durilo nu-metal u svoju glazbu i to su među najodanijim obožavateljima skupo platili. Praktički, postali su, poput recimo Metallice, bend koji gotovo da i nema ‘starih fanova’. Nevažno za te, rane fanove, dio ih uvijek putem ode ili odustane, puno je kompliciranije to što je to bend koji više nema – glazbe.To se može poprilično dobro razabrati i na ovom koncertnom albumu, objavljenom u sumrak izlaska novog studijskog izdanja “Battles”, od kojeg više nitko glazbeno normalan i kompetentan ne očekuje baš ništa. “Sounds From The Heart Of Gothenburg” je snimljen 7. studenog 2014. godine u Scandinavium Areni u Gothenburgu pred 10000, tijekom sat i pol dugog koncerta manje ili više oduševljenih fanova. I to je, uz činjenicu da izdanje, osim što je preneseno na vizualnom i duplom audio izdanju, nije prekrcano kojekakvim bonusima i dokumentarcima, te da novije pjesme zvuče energičnije no na studijskim izdanjima, njegova najveća vrijednost.

Očito je da u nadirućim generacijama metalaca (ili rockera) In Flames ima iznimno jaku potporu i uopće ne treba čuditi što se sve više udaljava od svojeg ranog melo-death izričaja. Bilo je nekih ‘brljavenja’ da će na turneji koja je popratila album “Siren Charms” biti kombinirane stare, srednje i nove pjesme, no i letimičan pogled na set-listu pokazuje da je to jako daleko od istine. Naime, prvih pet albuma praktički je neutralizirano, pa je od 20 pjesama tek po jedna s “Colony” i jedna s “Clayman” albuma, a i onaj nekakav ‘srednji period’, koji bi vjerojatno trebao biti onaj u rasponu od 2002. – 2006. godine, dosta je zakinut.

Zato je sa “Siren Charms” sedam pjesama, sa “Sounds of a Playground Fading” četiri, a s “A Sense of Purpose” tri. Dakle, s tri najslabija izdanja dvije trećine naslova ove priče, što je jedva ostavilo mjesta i za pokoji ubod iz neslavnih dvijetisućitih. No izbor pjesama i nije toliko važan, jer jasno je, ili bi barem trebalo biti, i svakom glazbenom laiku da turneja nakon novog albuma mora donijeti najviše pjesama s njega. I solidno sve to skupa zvuči, bez obzira što se Fridén s vremena na vrijeme ‘lovi’, i mora svojski potruditi da izvuče maksimum iz svojih vokala, uz dosta improvizacija, kojih ima i u gitarskim konstrukcijama. Sve u svemu, daleko je to od moćnih In Flamesa kakve većina pamti.

Zvuk, slika, kutevi snimanja, rasvjeta, sve je uistinu profesionalno i vjerodostojno iz dvorane prenešeno na disk, ali za razliku od prošlog koncertnog izdanja “Used And Abused – In Live We Trust” puno je to prepeglanije, samim tim i neprirodnije. Jedino što se nikada ne može niti doraditi niti izraditi je reakcija publike koja je u najvećem dijelu koncerta delirična, a potpunosti ugođaja pripomaže spomenuta rasvjeta i In Flamesu tradicionalni vatrometi.

A da na svakom koncertu itekako veliku ulogu ima izbor pjesama dokaz leži i ovdje, gdje je prva polovica prošla tek s povremenim bljeskovima, poput “Trigger” ili “Resin”, a pravi show, nakon podužeg zagrijavanja, kao da započinje s “Cloud Connected“, dok očekivano oduševljenje izaziva “Only For the Weak“, koja bi vrlo vjerojatno također ‘frknula’ sa set-liste da tijekom njezina izvođenja publika na svim stranama svijeta praktički ne poludi.

“When The World Explodes“, u kojoj gostuje mlada švedska operna diva Emilia Feldt, smiruje na mahove uzavrele strasti i unosi popriličnu notu dramatičnosti. Usprkos osjetno pojačanom udjelu vatrometa i raskalašenosti svjetala, posebice u završnoj “Take This Life”, zadnji dio koncerta i nije nešto goropadan kako je to sve skupa znalo biti. Niti od strane benda niti pak od publike.

Uglavnom, ovaj DVD bi trebao biti kao nekakvo zagrijavanje za novi album ili proslava povratka pod okrilje izdavača s kojim je In Flames postigao najveće uspjehe. Tko će ga znati. Ali jasno je da nešto važno u karijeri ovog kreativno skoro pa totalno posrnulog benda donijeti baš i neće. Definitivno, In Flames sa svakim novim izdanjem, ma kakvo god da ono bilo, sve više propada u prosječnost. A i niže.