Jednostavno (pre)loše

Postoje neke stvari u životu koje kada se pokopaju (figurativno govoreći) trebaju i ostati pod zemljom.

Jedna od njih je i karijera nekad uglednog brazilskog jazz glazbenika Sergia Mendesa koji se svako malo pokušava vratiti iz mrtvih. Doduše neuspješno, no kako ubiti nešto što je već odavno mrtvo?

S posljednja dva albuma “Encanto” (2008.) i “Timeless” (2006.), Mendes je nakon deset godina diskografske šutnje nevješto pokušao primijeniti Santaninu “Supernatural” formulu koja je bila uspješna ipak samo jednom. Stvari su se zakomplicirale kada je Mendesovu karijeru pod svoje uzeo will.i.am (The Black Eyed Peas) što je donijelo samo pregršt pohvala najsvježije i posve nekompetentne MTV generacije. Deset godina ranije, Mendes je pokušao uskrsnuti i u žanru soft-rocka; ako ništa drugo, znao je barem prepoznati koji je žanr ‘in’.

U ovom, posljednjem pokušaju, nije se daleko odmaknuo od posljednje, samo njemu uspješne formule. Doduše nema zvijezda poput Justina Timberlakea, Fergie ili Erykah Badu, no zadržao je identičan stil: u brazilske standarde ugradio je bossa novu, jazz, sambu, a njima pridodao hip-hop, plesne ritmove i suncem okupane, razigrane klavijature. Pravi soundtrack za neku zabavu na plaži.

Tužno je što “Bom Tempo” ignorira karijeru jednog nekada velikog glazbenika i sve ono što je Mendesovu glazbu činilo bitnom. Samo u tragovima je moguće naletjeti na njegov nekadašnji šarm iz 1960-ih., ali ljigava produkcija učinila je svoje, pa Mendes djeluje poput karikature i užasno ‘jeftino’.