Jednostavno kompleksno jelo od Gustafa

Gustafi su novi album nazvali po tradicionalnom istarskom varivu maneštri.

Drugi je to album koji su objavili za malu ali produktivnu diskografsku kuću Spona u suradnji s Art Istra Records, no “Maneštra” ne ponavlja toliko formulu “Kanibalkanske” iz 2012., već prije označava povratak klasičnijem zvuku Gustafa s njihovih najomiljenijih albuma.S njima više nije Barbara Munjas koja sada vodi svoje Barbare, i koja je uvelike obilježila zvuk prethodna albuma Gustafa na kojima je duplirala glas Edija Maružina. Nema više ni jednoličnog ritma koji je udarao trans-tempo na “Kanibalkanskoj”, kao ni sampleova sirena i solaža na tipkama mobitela te sličnih fora koje su znale upropastiti neke pjesme na “Chubacabri“.Umjesto toga tu je povratak provjerenoj kombinaciji zvukova američkog i ovog našeg Sredozemlja. Prljavim gitarskim riffovima, veselim dionicama puhača i harmonike te pozivima na bonvivansko slavljenje života.Nakon kratke, ali slatke “Za ljubav se ne moli” slijedi veseli singl “Hiti se na mene” s vrckavim tekstom koji će zasigurno postati dio obveznog repertoara u slavnim “štalama”. Još jedan izgledni kandidat za koncertnog favorita je tipična gustavska tex-mex veselica “San Pierino” u kojoj Edi moli sveca zaštitnika pijanaca da mu oprosti grijehe raskalašenog života i pomogne mu naći pravi put. Na kraju nas čeka očekivani tvist: ako mu već ne može oprostiti, onda barem neka mu pomogne s još jednom litrom.

“THC balun” u podnaslovnu ima etiketu “Cumbia Istriana” što odlično opisuje što se unutra nalazi: miks latino ritmova i tradicionalne istarske trajna-nina-nena melodije. “Živi unutra, mrtvi van” sa zaraznim riffom poziva na udaranje brige na veselje, kvalitetan riff ima i “U mojoj glavi“, dok je “Kad toje ime” jednostavni brzi country-punk.

“Ja sanjan” je najneobičnija pjesma na albumu, svojevrsni moderni prog-rock a la Gustafi. U “(Noć kada) Pula je krepala” nam Edi storyteller priča priču o jednoj večeri kad se dobro raspoložen zaputio u Pulu u provod i oživljavanje dobrih starih vremena, da bi pronašao samo prazne ulice i oštarije. Lagana promjena atmosfere na taj način priprema teren za zloslutnu minijaturu “Ni vlaka za Divaču” koja zatvara album s čekanjem na vlak koji neće doći.

Gustafi su za album odabrali ime “Maneštra” jer je glazba na njemu kako kažu, kao i to slavno pučko jelo jednostavna, a kompleksna, neograničena, a zaokružena. Prilično je to dobar opis ovog albuma od nepunih 30 minuta trajanja.

“Maneštra” možda nije u rangu s klasicima “Sentimientomuto” i “Vraćamo se odmah” (nedostaje recimo barem jedna rasna balada poput “Forši i sad”), no mnogi stari fanovi će ga zasigurno ocijeniti kao najbolji album Gustafa još od “Na minimumu” iz 2002.

I nakon preko 30 godina glazbenog djelovanja Gustafi su u respektabilnoj formi te s veseljem možemo očekivati susrete na njihovim budućim nastupima. Dotad ne zaboravite da je maneštra najbolja četvrti dan.