Jednadžbom do perfekcije

Dvanaest godina nakon što je s Ayreonom objavio šesti album “The Human Equation”, nizozemski genijalac Arjen Lucassen postavio ga je i, s vrhunskom ekipom glazbenika, odigrao na pozornici.

Naime, izdanje je objavljeno u svibnju 2004. godine i od većine Arjenovih dotadašnjih radova koji su se ‘zabavljali’ sa Sci-fi tematikom, ovo je bilo (i je) ponešto različitije.Radi se o konceptualnom djelu psihološke forme koje istražuje ideju ponovnog rađanja kroz podsvjesno utamničenje uma, svojevrsno putovanje kroz kompletan um. Priča prati čovjeka koji se, nakon pada u komu poslije prometne nesreće kada je autom udario u drvo, suočava sa svojom prošlošću i emocijama u sadašnjoj situaciji gdje je zarobljen u vlastitom umu. Kako se priča dalje otkriva, postaje jasno da je glavni lik bio egoist, moćan poslovni čovjek u industriji, a u stanju kojem ga njegov um vodi kroz život. Od djetinjstva pa dalje, na putovanje u kojem postaje zarobljen sa svojim mislima iz prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti. Njegov tamna prošlost u kojoj je doživio i teške ispade nasilnog oca spram osjećajne majke, bio školski naslilnik, na kraju ga je izdao njegov najbolji prijatelj, sve ga više opterećuje. Prate ga i različite osjećaji, pa na površinu izlaze ponos, strast, ljubav, razum, agonija, strah, a on pokušava nadvladati svoje osobne demone.

Oni se poigravaju njime, šaljući mu kroz njih u um različite osobe, od kojih neke žele da preživi, a drugi da umre. Izvan uma odvija se drugačiji, realističniji dio priče, gdje ga posjećuju i o njemu vode brigu liječnici, medicinske sestre, njegov najbolji prijatelj i žena fizički posjećuju, a tu dolazimo do otkrića da bi uzrok prometne nesreće moglo biti saznanje kako su mu žena i najbolji prijatelj imali aferu.

Glazbeno, svaka od dvadeset pjesama predstavlja po jedan dan proveden u komi i, iako ih povezuje zajednička tema, svaka je drugačije forme i oblika. Neke se puno, neke nešto manje međusobno razlikuju i njihova konepcija određena je, ne i podređena, pričom koju prezentiraju. Koreografija dvoetažne pozornice, koja uključuje ono najnužnije, bolničku postelju, slupani mercedes i rotaciju filmskih kadrova na pozadinskom platnu sadržajno je minimalna, ali i više nego dovoljna da dočara vizualni, ‘statički’ dio priče.

Za onaj glavni, glazbeni dio, zaduženi su dugogodišnji Arjenovi suradnici, a neke od onih koji su pjevali na studijskom izdanju, ovdje nema. Poput Mikaela Akerfeldta, kojeg u ulozi ‘Straha’ ovdje mijenja Anneke van Giersbergen, ‘Najboljeg prijatelja’ je umjesto Arjena utjelovio Jermain ‘Wudstik’ van der Bogt, a ‘Bijes’ i ‘Otac’ je Mike Mills, koji je tu ulogu odigrao umjesto Devina Townsenda i pokojnog Mikea Bakera.

Ostali dio ekipe je nepromijenjen, pa je tako u glavnoj ulozi, odnosno ‘Me’, James Labrie, Marcela Bovio je ‘Supruga’, a od ostalih osjećaja, Magnus Ekwall utjelovljuje ‘Ponos’, Irene Jansen ‘Strast’, Heather Findlay ‘Ljubav’, Eric Clayton ‘Rauzm’, a Devon Graves glumi ‘Agoniju’. Pridružili su se Peter Jan Moltmaker u ulozi doktora, Nienke Verboom i Katinka van de Harst su medicinske sestre, a Anita van der Hoeven glumi majku glavnog junaka.

Za potpunu uobličenost izvedbe, (pre)važan ‘dio’ s glazbenim kulisama, pobrinuli su se bubnjar Ed Warby, basist Johan van Stratum, gitaristi Marcel Coenen i Freek Gielen, klavijaturisti Erik van Ittersum i Ruben Wijga, Jeroen Goossens svira flautu i drvenu frulu, Ben Mathot violinu, a Maaike Peterse čelo. Uz njih tu je i raskošni zbor, a cjelovitosti priče iznimno puno pridonio je i Joost van den Broek (Sun Caged, After Forever), direktor glazbe i redatelj predstave.

Da bi sve to skupa nekako izgledalo i zvučalo pripremalo se dvije godine, a završni čin, odnosno činovi, zbili su se u Rotterdamu, od 18. do 20. rujna 2015. godine u kojem su periodu održane četiri predstave/koncerta. Dvije posljednje našle su se na ovom DVD/CD izdanju i u svoj svojoj raskoši pokazali kakvom su spektaklu nazočili gledatelji. Tko imalo poznaje i prati njegov rad poznato mu je koliki je Arjen perfekcionist pa je tako, s navedenom ekipom, na sjajan način jedan od najboljih metal albuma proteklog desetljeća prenio na ‘kazališne daske’.

U glazbenom se svijetu ovako neštu skoro u pravilu opisuje kao ‘rock opera’, no izvedba albuma “The Human Equation”, s obzirom da je ‘s dasaka’ prenešena na medij, mogla bi se doživjeti kao ekranizacija psihološke drame. Zato je ovo, prije svega, glazbena predstava rađena po dramskome tekstu, a daleko manje koncert.

Uvjerljiv, dojmljiv i nadasve neprenemagajući, potpuno prirodan nastup pjevača, koji su se jako dobro snašli u ulogama glumaca, dao bi naslutiti da su ovu predstavu odigrali pravi, a ne ‘glumci – naivci’. Koji su prioritetno ipak glazbenici. Mada, s obzirom na glazbeni smjerove kojima se većina bavi, nije baš i trebalo biti potpuno strano, a posebice ne iz razloga jer ih je velika većina snimala album, pa im je cijela priča dobro bila poznata.

Kemija između pjevača i glazbenika je za svaku pohvalu, gotovo kao da jedan bend svira uživo, što je zbog zahtjevnih struktura jako teško postići i nedvojbeno je da se dugo vježbalo dok se nije došlo do ove razine. Isto tako, vokalne i instrumentalne izvedbe međusobno su sjajno uravnotežene, nema (ili se barem ne osjeća) nijednog ‘ispadanja’ iz takta i(li) ritma, a tečnijem i dobrim dijelom olakšanom praćenju/gledanju priče pridonose i titlovi. Iako, i bez njih se teško ‘odljepiti’ kad jednom sve to skupa krene.

U pjevačko-naratorskom dijelu svaki se lik maksimalno uživio u svoju poprilično zamršenu ulogu koja sadrži postepene, ali i nagle promjene osjećaja. Glazbeni dio je kombinacija glasnijih heavy/rock formi kombiniranih s utjecajima klasike, opernih, epski nabijenih zborova i nešto manje folk melodija, koje u dosta zamračenu priču unose lahorasto strujanje svježeg zraka.

“Day Two: Isolation”, “Day Three: Pain”, “Day Four: Mystery”, “Day Six: Childhood”, “Day Twelve: Trauma”, “Day twenty: Confrontation” ili “Day Fifteen: Betrayal” klasičniji su primjeri pjesama zapletenijih, progresivnih formi s kontinuiranim izmjenama osjećaja koje zorno i vjerno prate instrumentalne kulise.

Jedna od najoptimističlnijih, a svakako najzaraznija pjesma je “Day Seven: Hope”, s prekrasnom melodijskom folk linijom, “Day Thirteen: Sign” raskošnih je orkestralija upotpunjenih fagotom, a najviše groove žestina ima “Day Fourteen: Pride”, kojoj ne nedostaje niti mirnijih, emotivnijih sekvenci uz flautu. Kraj predstave na simboličan način označava izlazak Arjena iz ‘kapsule’.

Isti je sadržaj i na dva CD-a, a posebna edicija ima i drugi DVD na kojem su probe, trailer prestave, “Behind The Scenes” i drugi sadržaji.

Prije dvanaestak godina, dok sam radio analizu za ‘pokojni’ United Forces, zamišljao sam kako bi “The Human Equation” izgledao ekraniziran, snimljen za filmsko platno, no nisam ima na umu da bi se mogao naći na ‘kazališnim daskama’. U novim okolnostima, čini se da je ovakav ishod puno primjereniji, jer je omogućio daleko prisniji prijenos priče nego bi to bilo moguće na filmu. Drugim riječima, u ovakvoj formi čovjek ima osjećaj da se radi o istinitom događaju. I to potpun.

S obzirom da ga se ne može tako često vidjeti i čuti uživo, ovo je pravi spektakl i istinska poslastica za fanove Arjena Lucasena. Rekli bismo, ne samo za njih, već i za fanove inteligentne glazbe. A i ljudi koji vole priče intrigantnijeg sadržaja pogledati u kazalištu, mogli bi ovdje za sebe pronaći štošta zanimljivog.

Definitivno, “The Theater Equation” dokazao je da je “The Human Equation” remek-djelo glazbene umjetnosti.

Mnogi smo to znali otprije, neki će to, vjerujem, znati od sada.