Serj Tankian
Elect The Dead
Datum izdanja: 29.10.2007.
Izdavač: Reprise / Dancing Bear
Žanr: Alternative, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dok nas sve zavlače s objašnjenjima da su uzeli ‘nedefiniranu pauzu’ i ne žele javno priznati da su se malo zasitili jedni drugih, najeksponiraniji dvojac benda System of a Down odlučio je pokrenuti nešto što će ih maknuti s godišnjeg odmora. Dok još čekamo da se gitarist Daron Malakian odluči ozbiljnije krenuti s projektom Scars on Broadway, pjevač Serj Tankian snimio je svoj prvi solo album – “Elect the Dead“.
Čovjek rođen u Libanonu, Armenac koji živi u Americi, već je radio nešto izvan svog svakidašnjeg benda. Prvo se pridružio Tom Morellu u aktivističkom folk projektu Axis of Justice, pa je sa svojim sunarodnjakom složio jedan nedefinirano blesavi album, “Serant”.
S mišlju da će opet složiti nešto čudno, iznenadio me iznenađujuće slušljiv, žestok i moćan album. Sve je napisao i snimio sam, a pokoje bubnjeve složio je potpomognut frendom iz SOAD John Dolmayanom i Brainom iz Primusa.
Jasno je da će svaki pjevač nekog benda na svom solo albumu bezizlazno naići na usporedbe, a pogotovo kada se radi o njegovom blesavom istočnjačkom vokalu. Dok smo na zadnja dva, nekako na brzinu izdana albuma Systema “Mezmerize” i “Hypnotize“, većinu vremena morali slušati kako se gitarist u jako velikom postotku vremena gura na mikrofon svojim njonjavim glasom, Serj nas je sada počastio odličnim albumom prepunim idejama koje nisu prošle u SOAD.
Albumom je povremeno jako sličan Systemima, uz naglasak da se ovdje (pogotovo kod bombastičnih singlova “Empty Walls” i “Unthinking Majority“) radi o slušljivijim i normalnijim trenucima, kao iz vremena albuma “Toxicity”. Metalizirane moćne gitare, glasni refreni i malo istočnjačke kitice spojile su se u prepoznatljivu i pristupačniju cjelinu, jako slušljivu za njegov meketavi glas željan improvizacije i ludih ideja.
Malo lakša “Money” (koja ipak iznenadi ludim refrenom) i sporija ali glasna “Feed Us” uvele su nas u njegovo najveće otvaranje duše u karijeri – ljubavnu “Saving Us“. Tako je album i ušao u svoju drugu polovicu i dosta često se okretalo mirnijim atmosferama s, opet naglašavam, odličnim zvukom gitara (“Baby” i “Honking Antelope“).
Svoj zaštitni znak, nepredvidivu ritmičnu ludost ipak je morao pokazati na solidnim, ali pomalo i isforsiranim “Lie Lie Lie” i “Praise the Lord and Pass the Ammunition“.
Riječi na cijelom albumu su uobičajeno ironične i razočarane, s pogledom na političke nepravde, propast naše postindustrijalne civilizacije i bespotrebne ratove za naftu i prevlast (čak se protestno i odselio na Novi Zeland dok ne prestane rat u Iraku).
Dok se sprema turneja s Foo Fightersima (ima svoj prateći bend kojeg je nazvao po prvotnoj ideji za ime albuma – Flying Cunts of Chaos), Serj je svim fanovima ponudio nešto što bi im privremeno zbilja trebalo dostojno zamijeniti nove stvari od System of a Down. Album je jako logičan i vidi se što se Systemima dogodilo kada je Malakian preuzeo pjesničke uzde k sebi.
Dok vjerojatno ništa što itko od njih snimi neće nadmašiti prvi SOAD album i moćni “Toxicity”, meni je ova promjena nakon zadnja dva albuma dobro došla. Zaštitni znaci Systema u malo pristupačnijoj, čak povremeno i dosta komercijalnijoj varijanti. Zbilja, pasalo mi je kao budali šamar.