Jazz za sve!

Ponekad se čini da jazz nažalost teškom mukom dopire do iole šireg kruga konzumenata jer prečesto se na taj žanr gleda kao na svojevrsni snobizam, što je još češće u sukobu sa zdravim razumom.

I kad na jednom dosta slušanom radiju čujemo “Večeras na tom i tom –
vjerovali ili ne: jazz” i onda puste recentni duet Olivera Dragojevića i
Elvisa Stanića, postavlja se pitanje zaslužuje li jazz na bilo kojem
radiju status ‘vjerovali ili ne’. U bilo kojem kontekstu.Upravo zbog takvih mišljenja dobro se boriti i nekim albumima koji jazz sviraju na moderniji, mirniji, laganiji način. Spomenuti hit dvojice majstora još je jedan od načina kako približiti jazzerske note i onima koji za jazz znaju kroz “What a Wonderful World”, iako ta pjesma i nema previše jazz elemenata, ili eventualno Milesov album “Kind of Blue”. Način na koji se u jazzu dolazilo do šireg slušateljstva nekad se zvao swing, nakon toga vokalni jazz, a svoje mjesto negdje je našao i smooth jazz.Upravo je u ovom posljednjem terminu Igor Geržina obojio svoj album. To znači da i domaćice koje stavljaju posljednju turu veša na pranje, i taksisti koji su upravo počeli smjenu, ili bilo tko drugi može posezati za takvom vrstom glazbe, a da ne zaspi od dosade ili se počne braniti da on/ona to ne razumije. Ovaj je album vrlo lako slušljiv, malo manje pamtljiv i podosta lagan.

Zanimljiv je spoj odličnih glazbenika na ovom albumu koji nude samu kremu hrvatskog jazz i pop neba. Od Geržine do Maaseja Kovačevića, Zvonimira Bučevića Buča, Elvisa Penave i cijelog niza etabliranih imena scene koji barem osiguravaju da materijal nije loše odsviran.

Drugo pitanje glasi je li taj materijal dobro napisan, produciran i selektiran. Za te elemente Geržina je sam preuzeo zadaću na sebe i čini se da nije pogriješio. Prva kompozicija “Inner Sight” predstavlja Geržinu u nešto mirnijoj atmosferi gdje je prisutna i gitara. Druga skladba albuma “Metropolis Night“, primjerice, nudi glavnu temu savršenu za neke televizijske trenutke, dok “Simple Road” ili “Airplay” dokazuju da se dečki snalaze i u fusion ‘eksperimentima’.

“Wireless Connection” sličnija je nekim ranijim Geržininim radovima, uz lijepi dodatak hammonda, a “Close To Your Heart” možda dotiče i neke radove najpoznatijeg glazbenika ovog žanra, Kennya G-a.

Ono što se čini kao lagani problem na albumu jest prerijetka promjena nekih zadanih parametara kao što su tempo ili dinamika pa se tako laičkom uhu album može činiti kao, prestrogo rečeno, ravna linija. Definitivno nedostaje više atmosferski drugačijih, možda i sporijih kompozicija, kao što je prva “Inner Sight”.

Na ovom je izdanju jazz doveden do forme koja se sigurno ne bi svidjela jazz puritancima i fanaticima. No, nadajmo se samo da bi se jazz kroz ovaj album, ili slične uratke, mogao činiti pristupačniji za širu publiku kojoj se na playlisti vrte rock, pop, soul ili funk albumi, a Louis Armstrong prepoznaje se kroz “What a Wonderful World”, a ne “West End Blues”.