Jazz za more, ribu i opuštanje

Elvis Stanić jedno je od najvećih imena na hrvatskoj jazz sceni i najvjerojatnije najvažniji jazz gitarist novije generacije u zemlji. Ovaj album sastoji se od dva bliska, ali ipak malo različita CD-a, ”Sol”, ili Sunca, i ”Lune”, iliti Mjeseca.

Ono što je ipak žalosno je to što će velika, zaista velika većina publike i konzumenata glazbe ovaj album doživjeti i proživjeti vjerojatno samo kroz jednu pjesmu, Oliverovu “Brod u boci”, koju je Elvis prearanžirao, dok druge uopće neće doprijeti do njih. Kako bi bilo lijepo da sam u krivu. Nije to problem isključivo hrvatske publike, tako je to svugdje. U odnosu jazza i popa u dosegu publike, jazz u 99% slučajeva gubi.“Brod u boci” vjerojatno se može shvatiti kao najava nečeg što bi Elvis i Oliver mogli uskoro početi zajedno raditi na malo veća vrata i to je lijepo saznanje jer pjesma zvuči odlično i na prvu. Baš se uklapa u ove vruće dane i najbolji je primjer spajanja dalmatinske tradicije, tamošnjeg popa, i klasičnih fusion obrazaca, koji su se mogli čuti u dosta dugo vremena.

Album otvara solidna “Salson de Komizano” u kojoj se čuje harmonika koju svira Elvis i tako daje do znanja svima koji slušaju da on nije samo čovjek od gitare. Tradicionalna pjesma “Ča je more” snimljena je uz pomoć dviju Nataša iz Putokaza gdje se uz nekoliko glasova osigurava relativna visoka razina koncentracije i malo šire publike.

Sljedeća “HabibaH” čini se kao daleko najbolja i najpoletnija skladba na cijelom albumu. Ovdje je Elvis očigledno posegnuo za određenim arapskim motivima i zvukovima, a Meri Trošelj i spomenute Nataše upotpunjuju arapski doživljaj. Na trenutke Elvis je počeo i opasnije izlaziti iz fusion okvira, ali dobio je odličan rezultat.

Ostatak materijala na prvom CD-u ide utabanim stazama jazz fusiona s primjesama world muzike s gotovo svih kontinenata. U tim se pjesmama ogledava Elvisova moć, ali isto tako nijedna se pjesma previše ne ističe. Sve do završetka ‘sunčane strane’ albuma s “Bosih nogu” u kojoj dominira glas Meri Trošelj koju prati samo Elvis na akustičnoj gitari. Jedna vrlo lijepa balada za završetak prvog dijela albuma, uz dodatak da se možda ovdje malo previše igralo na sigurno.

Drugi dio albuma, ‘mjesečev dio’, čini se kao mnogo, mnogo više u okvirima jazz fusiona, bez toliko traženja motiva po cijelom svijetu. Iako djeluje kao manje eksperimentalan, ipak ne ispada jednoličan. Mnogo više podsjeća na neke ranije klasičnije radove Elvisa Stanića, a određene paralele u zvuku mogle bi se povući sve do “Mantane”, Elvisova albuma od prije desetak godina.

Nije potrebno mnogo hrabrosti da se ustvrdi kako je Elvis na samom vrhu hrvatskog glazbenog neba, a od ‘slave, bogatstva i žena’ dijeli ga samo žanr koji svira. Iako surađuje s cijelim nizom hrvatskih zvijezda, zvjezdica, glazbenicima svih smjerova, definitivno je najsretniji svoj na svome. S gitarom i jazzom koji tako lijepo funkcionira i zvuči u ovim mjesecima.