Jazz za dobro i lijeno jutro

Šesti studijski album Madeleine Peyroux ima krivi naziv. Umjesto ‘Stajanja na krovu’ album je mogao ponijeti ime ‘Odmaranje u ligeštulu’, jer takav ugođaj nudi njeno najnovije izdanje.

Osim ‘krivog’ naziva, malo je toga što na ovoj ploči možemo nazvati krivim: kombinacija Peyrouxinih pjesama, zvuka pratećeg benda i vokala je bezgrešna, a najmanje dobra stvar na ovom izdanju previše je pjesama koje ipak ponešto razvodnjuju priču.Madeleine je obradila The Beatlese (“Martha My Dear”), Dylana (“I Threw It All Away“), Marca Ribota (odnosno njegovu adaptaciju poeme Edgara Allana Poea “Lay Your Sleeping Head My Love“) i Roberta Johnsona (“Love In Vain”, koja je najuspješnije zazvučala), a obradama je pridodala svoje vrlo dobre ili odlične originale, koje je često supotpisivala sa suradnicima.U tom se društvu obreo i Bill Wyman, nekadašnji basist Stonesa, i čovjek s najkomercijalnijom solo karijerom od svih bivših i sadašnjih ‘rolača’. Stari je Bill (ove godine navršava 75!) ‘bil’ na visini zadatka, kao i ostali muzičari koji su sudjelovali u ovom, po svim kriterijima uspješnom projektu. Uz Wymana, zvučna imena uključuju i basisticu Meshell Ndeogeochello te velikog Allena Touissainta.

Muzička se atmosfera generira prirodno i zvuči nadmoćno, tako da zaokuplja kompletnu slušateljevu pažnju. Glavne odlike ploče su mirnoća jazza, toplina izričaja (spasonosna doza južnjačkog sunca prisutna je u skoro svim skladbama) suptilnost i precizno doziranje i nijansiranje, tako da će te kvalitete pogotovo doći do izražaja u jesensko-zimskim danima. Madeleinini vokali blistaju, posebno u “Love In Vain“. Delikatne, razigrane kombinacije instrumenata unose dodatnu draž, svira se ‘taman koliko treba’, a Peyroux, pogađate, pjeva taman koliko treba.

Glavni je problem što se u 59 minuta ipak previše ponavljaju slični ugođaji. Teško je reći da nekoj pjesmi nije mjesto na ovom albumu jer sve su vrijedne objavljivanja, no najslabijom se doima uvodna “Martha My Dear“, koja kao da je došla po naredbi iz Madeleinine diskografske kuće nek’ izvoli snimiti neku pop stvar za singl, pa se “Martha” činila najmanje loša. Suprotno “Marthi”, besmrtna “Love In Vain” zvuči kao da je pisana za Madeleine, a ne za Jaggera.

S ovim albumom Madeleine Peyroux može računati na povećanje broja svojih fanova, te na povećanje novinskih tekstova o njoj. Bilo bi lijepo da Peyroux promovirajući ovaj jazz dragulj dođe negdje blizu Hrvatske.