Jazz uz pomoć Madonnina šogora

Ljubiteljima koktela zvanog glazba juga Sjedinjenih država, Allena Toussainta, nije potrebno predstavljati, ali među širom publikom je ipak nešto slabije poznat. Iako izgleda kao stariji i mirniji brat komičara Richarda Pryora, Allenov opus nije nimalo smiješan. Ukratko, riječ je o sjajnom klavijaturistu čije umijeće ne blijedi iako je u 72. godini života.

Tijekom svoje pola stoljeća duge karijere radio je albume s Elvisom Costellom, pisao hitove za Glena Campbella, Pointer Sisters (“Yes We Can Can”), snimio nekoliko izvrsnih solo albuma (“Allen Toussaint”, “Life, Love And Faith”, “Southern Nights”), pjesme su mu svirali razni izvođači (The Band, Bonnie Raitt, The Doors, Robert Palmer, Devo, Little Feat, Bo Diddley, Three Dog Night) a iznad svega sam je Toussaint ostao vjeran zvuku američkog juga, bilo da je riječ o soulu, jazzu, funku, ragtimeu, folku ili bluesu.

Njegov novi album “The Bright Mississippi” izvrsna je kolekcija diskretnih jazz instrumentala i jednog vokalno-instrumentalnog djela koji redom u maniri pravog slikara impresionista dočaravaju atmosferu New Orleansa. Tamo se živi sporo, ali zato se život udiše punim plućima. Stoga ne čudi činjenica da iz Orleansa Toussaint nije htio otići ni onda kada mu se približavao uragan Katrina.

Iako autor nekoliko antologijskih pjesama, Toussaint se ovom prilikom poslužio obradama i posložio ih na način da pričaju svoju priču i svaka se kompozicija nastavlja na prethodnu. Unatoč tome što se ne može promašiti s kompozicijama Theloniusa Monka, Djanga Reinhardta, Dukea Ellingtona, Jelly Roll Mortona i ostalih velikih autora, Toussaint je uz pomoć producenta Joea Henrya nadogradio standarde i obojio ih svojim tonovima te složio kompaktnu cjelinu od heterogenih dijelova. Osim što je veliki producent, Joe Henry je i sjajan autor naramka svojih solo albuma, a za ljubitelje tabloida on je već 22 godine i Madonnin šogor.

Često se kaže za jazz da je to ‘ono nešto dosadno kada trubač pola sata piči solažu koja nema ni glavu ni rep’. Ovaj album je tu da izbije svaku takvu pretpostavku. Nigdje suvišnog tona nema, a i klavirske su dionice svedene da sviraju samo ono što je potrebno. Ukratko, treba biti picajzla i naći grešku na albumu. Ja nisam to u stanju napraviti.