Jarko svjetlo iskrenosti i energije dolazi iz Buckove gitare

Johnny Greenwood, John Frusciante, Johnny Marr ili Billy Gibbons su samo neki od gitarista poznatih bendova koji su posljednjih dana izbacili svoje nove solo albume.

Oslobođeni ljuštura matičnih bendova (od kojih, tako je, neki više ni ne postoje) kreću u nove avanture i pred sobom imaju čista bijela platna na kojima slikaju svijet kakvim ga vide. Ovoj ekipi dobrih poznavatelja tih ‘šest srebrnih žica’ pridružio se i Peter Buck, gitarist razjedinjenih R.E.M. Njegov novi, treći po redu samostalni album “Warzone Earth” donosi dvanaest pjesama i štampan je u nekoj sitnoj nakladi samo na vinilu.

Prošlo je već dovoljno godina od raspada R.E.M.-a, ‘najvećeg benda osamdesetih’. Prekid njihova djelovanja došao je putem pristojne obavijesti, nije bilo nikakvih vrijeđanja, svađa ili krvi. Oplakali smo ih i prestali nositi crninu.

Buckovo solo djelovanje je glazbeno najrelevantnije nakon njihova raspada. Izdaje vinile lo-fi estetike koji su zvukovno nepovezivi s muzikom prethodnog mu benda. Da nije poznata rock faca i da ima potrebu za tim mogao bi ih slobodno promovirati u zadimljenim klubovima za nekoliko stotina ljudi gdje izvođači sviraju u neposrednoj blizini publike i poslije koncerta nagnuti nad štandom markerom potpisuju CD-e.

Glazba s ovog albuma nalazi se daleko od one R.E.M.-a i zasigurno Bucka neće dovesti na velike arenske pozornice, među blještava svjetla reflektora i pred vrišteću publiku, na crvene tepihe i na svjetlucave dodjele nagrada. Čini mi se da taj glazbenik te stvari nikad nije ni volio. S R.E.M.-om je nastupao povučeno na svojem kraju pozornice, gotovo u potpunosti izbjegavajući gitarističke solaže. Kod njega i njegove gitare vrijedilo je pravilo ‘manje je više’. Na svojem instrumentu je više dirigirao nego impresionirao virtuoznošću. Nisam ga nikad vidio kako znojan, bez majice, prstima šprinta po gitari pred tisućama okupljenih, poput Slasha ili Jimmya Pagea, primjerice.

Ovaj podugački uvod služi da bi se opisalo zvukovlje “Warzone Eartha”. Slušajući ga imamo dojam da je album nastao kad se Buck odlučio odmaknuti od svega što je R.E.M. vukao sa sobom: horde obožavatelja, status zvijezde, producente i vlasnike izdavačkih kuća koji su krojili finalan zvuk albuma koji će pasati širokim masama. Novi album, vjerujem, zvuči baš onako kako Buck želi – neušminkano, sirovo i grubo. Zvuči kao da je snimljen u garaži za nekoliko dana. No ljepota svijetli baš u toj jednostavnosti pristupa. Strpljivi slušatelj ispod hrapave površine naći će jarko svjetlo iskrenosti i energije.

Kad se igla spusti na ploču i plastika pusti zvuk prvo čujemo izvrsnu, uvodnu i žestoku “I Hate My Life & The Way I Live“. Od ostalih na A strani valja istaknuti “The End Is Unclear“, “Headful Of Rain” i “Movie Star“. Buckov glas kroz ploču ponekad zvuči kao Waits iz faze albuma”Bone Machine”, ponekad ipak rezonira ljepše i podsjeća na Chrisa Eckmana. Kad okrenemo na B stranu opali nas “It Ain’t Killing Me” izvedena u maniru garažnog punka.

Tada se ton albuma, nakon što nas je već dobrano prodrmao, malo primiri i prema kraju nas odvede s “Long Time Dead” i “Gun Shaped Heart“. Strana A i B završavaju s akustičnim baladama (“Your Crooked Mind” i “World Spins Around You”). U posljednjoj kao vokalist nastupa Jeff Tweedy. Pjesma je topla, pozitivna i podsjeća na Wilcovu izvedbu “California Stars”. Ona dolazi kao poklon vjernom i slušatelju koji je izdržao oštre nagibe i sablasne predjele pjesama koje su joj prethodile. Predstavlja mekan mirišljav jastuk za odmor nakon tjedna provedenog spavajući negdje u divljini. Kao gost još se pojavljuje i Krist Novoselic.

Buck je cijeli život proveo kao gitarist i to se na ovom albumu itekako čuje, ali ne u vidu izdizanja gitare poput božanstva iznad svih ostalih instrumenata. Ona se prvenstveno pojavljuje kao zvučni efekt koji je uvijek tu negdje u pozadini. Ona cvili, škripi i škrguće stvarajući nelijepu atmosferu prikladnu za pričanje priča albuma koji nosi naziv “Bojno polje zemlja”.