Jahač na rubu zeitgeista

Ako izuzmemo kompilacije raznih izvođača te opsežne box-setove, rijetko gdje ćete na manje nosača zvuča čuti toliko različite muzike kao kod Davida Bowiea i to na njegovoj novoj kompilaciji “Nothing Has Changed”.

Osim što je bio muzičar kameleon, David Bowie je bio sve: pristojni ‘lopov’ (poslušajte refren “Starmana” i “Somewhere Over The Rainbow” – što je i sam izvodio jedno prije drugog, a i Mick Jagger se rado sjeća kako je Bowie ‘posudio’ Guya Peelarta za omot “Diamond Dogs”), neumorni tragač novih trendova (taj čovjek je anticipirao gotovo sve u ’70-ima i ’80-ima), Majka Tereza rock’n’rolla ’70-ih godina 20. stoljeća – ako već nije spasio, produljio je ili obogatio karijere grupe Mott The Hoople, Lulu, Iggya Popa (dvaput u ’70-ima), Loua Reeda, gotovo svima redom podarivši hitove, odnosno albume karijera, redom: “All The Young Dudes” (hit i album), The Stoogesima sredio ugovor za “Raw Power”, s Lulu je snimio “The Man Who Sold The World”, zatim je s Iggyem radio “Idiot” i “Lust For Life”, a s Mickom Ronsonom producirao “Transformer” Lou Reeda. Bowie je prije svega, jahač na rubu zeitgeista. Bowie je imao uho, nos i grlo za nove stvari u popularnoj muzici! U 50 godina diskografski dokumentiranog bavljenja muzikom (prve snimke datiraju još iz 1964.!) dotakao je glam rock, punk, new wave, electro-pop, disco, folk-rock, psychedelic rock i ostao svoj. Aha, još je imao seriju fantastičnih albuma koje se ‘mora’ slušati u cijelosti. Bilo kakvo kompiliranje? Nemoguća misija! Kako bi se jedino moglo Bowiea kompilirati na dva ili tri diska? Samo da se pjesme stave u mp3 formatu. Bez obzira na sve teškoće, u prodaji se pojavila kompilacija “Nothing Has Changed” i to u trosveščanom izdanju, dvosveščanom i izdanju na jednom kompaktnom disku. Svima je zajedničko da počivaju na provjerenom terenu Davida Bowieja, na njegovim singlovima. Tog je imao uvijek, uglavnom izvrsnih, ako to ne, onda bar podnošljivih. Zbog racionalizacije prostora samo su tri pjesme iz ‘berlinskog’ perioda, ali je zato podastrta “All The Young Dudes” prije nego što je dana na upotrebu grupi Mott The Hoople. Ključne pjesme s albuma (“Rock and Roll Suicide”, “Panic In Detroit”…)I zato su tu “Absolute Beginners” (originalno je izdana kao dio ‘soundtracka’), suradnje s Pet Shop Boysima (“Hallo Spaceboy”), Mickom Jaggerom (“Dancing in the Street”), grupom Queen (“Under the Pressure”) i Pat Metheny Groupom (“This Is Not America”). Najveća zamjerka trosveščanoj kompilaciji ide na redoslijed pjesama koji je obrnuto kronološki, uslijed čega se nikako se ne mogu naviknuti da kompilaciju otvara Bowiejeva nova pjesma, big band jazzom nadahnuta “Sue (Or In a Season of Crime)” koja zvuči kao odjavna špica filma o Jamesu Bondu koja je stvorena da zaključi priču, a ne da bude prva postaja na krivudavim putima Davida Roberta Jonesa, poslije preimenovanog u Bowie.

Štoviše, kratki nadobudni garažni brojevi s početka karijere su stvoreni da poput kakve mini-bombice izazovu orijentacijski refleks kod slušatelja te ga motiviraju za dalje preslušavanje, prije nego na zaključivanje.

Naravno, svatko ima pravo imati svoje favorite i svoj način slušanja, osobno mi teže pada odsustvo možda najbolje pjesme koju je Bowie ikad napisao, “Station To Station” u kojoj se možda zrcali čisti nepatvoreni Bowie: kinematičan, ambiciozan, ekscitiran,neurotičan, prepotentan, emocionalno udaljen, himničan, spreman na lutanje, skupljanje utjecaja po putu i da nespojivim stvarima da svoj osobni pečat.

S druge strane, ova kompilacija najbolje demonstrira tko je David Bowie: umjetnik kojem je preslušavanje tri sata muzike dovoljno tek da dobijete približan i površan uvod u njegov izrazito divergentan rad.