Jack White
Boarding House Reach
Datum izdanja: 23.03.2018.
Izdavač: Third Man/Columbia/XL
Žanr: Eksperimental, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Ako tražimo nekog glazbenog Cezara koji je uspio izgraditi karijeru s mnogo projekata i pritom uvijek uspio, to je svakako Jack White. Očito je imao jasnu viziju još dok je imao mali bend u Detroitu sa svojom ženom/sestrom, a danas, dvadesetak godina kasnije, jedan je od najvećih rock starova kojem je sve dopušteno.
Nakon The White Stripesa, The Raconteursa i The Dead Weathera, Jack je 2012. odlučio objavljivati albume i pod svojim imenom, a novi “Boarding House Reach” mu je treći solo album. To je Jack White, punim imenom i prezimenom spreman eksperimentirati sa svojim zvukom i ponuditi ga fanovima. Nema tu igre na sigurno, nema tu šablonskog skladanja, već je sve zapakirano u vrlo kompleksne pjesme od kojih svaka ima mnogo šarolikih utjecaja.
Upravo je “Boarding House Reach” svojevrsni spoj svega što je Jack radio proteklih dvadesetak godina prebačeno u jedan novi, na trenutke čak futuristički zvuk, s kojim mu je ponajprije do igre tonovima, nego da radi ziheraške hitove koji će sjesti na prvu. Hoće li ova kompleksnost i manjak instant pjesama umanjiti njegovu slavu – sumnjam, ali siguran sam da mu ovakav album nudi mnogo toga u budućnosti.
Već je s najavnim pjesmama bilo jasno da su Jackove ideje šarene, da nije isključivo balansiran na granici između countryja i rocka, pa tako ovdje stvarno ima svega, od retro barskog bluesa do elektro brijačina. Ipak, opet je sve to rock, rock kakvog možemo očekivati od Jacka Whitea ako nismo uskogrudni i od njega tražimo isključivo zvuk i pjesme kakve je do sada izdavao.
Uvodna “Connected by Love” svakako se izdiže s ovog albuma. Ovo je jedan klasični Jackov komad kakvog dobro poznajemo, mješavina country balade s jasnim klavirskim dionicama i gospel back vokalima, ali kako smo u 2018., a ne koje desetljeće prije, White je pjesmu odlučio začiniti s mnogim sintetičkim dodacima kako bi se približio mlađim generacijama. Već je tu bilo jasno da se White na ovom albumu neće nimalo zajebavati s već uhodanim načinom skladanja, nego da je od sebe prvenstveno tražio nešto novo i drugačije, a sve samo da ne dosadi, kako sebi tako i svojim obožavateljima.
“Why Walk a Dog?” je mračna stvar kakve smo mogli čuti još u eri The White Stripesa, ali i ona je obogaćena nizom čudnjikavih zvukova pri čemu pjesma dobiva na kompleksnosti i nešto težoj prohodnosti. Zato je “Corporation” čisti biser, na tragu zvuka kakav bi mogli zamisliti da The White Stripesi sviraju u 2018. kada bi još uvijek postojali. Pjesma zvuči kao da je James Brown ušao u njega pa se funky groove spojio sa eksperimentalnom igrom ritmova i dekonstrukcijom melodija, što čini jednu od najuvrnutijih Jackovih stvari do sad.
“Abulia and Akrasia” je svojevrsni retro intro koji zvuči kao snimka snimljena u zadimljenom baru prije stotinjak godina, a do nje je postavljena “Hypermisophoniac” koja zvuči kao da je svoju mačku pustio u studio i snimao ju kako skače po svim mogućim instrumentima i gumbićima koji su se u tom trenutku nalazili tamo.
Ono što sam ukratko objasnio na nekoliko uvodnih pjesama možete očekivati i na ostatku albuma koji balansira između skroz genijalnih stvari do trenutaka kad shvatite da je Jack pretjerao u mješavini svih mogućih zvukova unutar jedne pjesme. Pjesme su uvelike bez fokusa i razbacane, ali tako to i mora biti u 2018. jer tradicionalne pjesme imaju sve manje odjeka. Kad tome nadodamo da Jack više viče parole nego pjeva, sasvim je jasno da ovaj album možda i neće najbolje sjesti starim fanovima koji od njega očekuju formatiranost. Nije da takvih nema, jedna od najboljih pjesama s albuma je “Over and Over and Over” koja bi se izvrsno uklopila među zadnje radove The White Stripesa, ali to je više iznimka nego pravilo.
“Boarding House Reach” je album u kojem Jack White ne pokušava ići ukorak s vremenom, nego je napravio i nekoliko koraka unaprijed. Ovo je njegovo najeksperimentalnije djelo do sad s kojim je još jednom dokazao da mu je danas malo tko ravan. Ponavljam, pjesme nisu radiofonične i ne sjedaju na prvu, već su eksperimentalne i kompleksne – ukratko: to je Jack White danas! Zašto? Jer to može!