Jabuka, stablo, udaljenost…

Elvis Presley. Kako to zvuči snažno, kako jako. To ime vrlo je vjerojatno najspominjanije ime popularne kulture. Svi silni imitatori u smiješnim lasvegaškim odijelima ukaljali su i iskrivili Elvisov imidž, ali njegova glazba još je iznimno jaka.

Nijedan glazbenik nije imao toliku količinu hitova koji su preživjeli
sve ove godine. Elvis je barem malo promijenio živote svih koji u
svijetu vole pop i rock glazbu, a takvih nas je iznimno puno.I sad zamislite da se morate s time nositi. Predivno bi bilo imati prezime Presley, snimati loše obrade hitova svog oca, tamburati po Las Vegasu svirajući njegove pjesme i vrlo lagodno živjeti od toga. Lisa Marie izabrala je drugi put. Svoj autorski i iskren put.

Pitanje definitivno ostaje koliko joj se isplati snimati rock za odrasle, mirnih melodija i jakih unutarnjih refleksija, kad može odlično profitirati radeći ovo iz prethodnog odlomka. Još skandalčić ili dva i osigurala se za cijeli život. Umjesto toga, ponudila je svijetu dio sebe i napisala album koji njen otac ne bi napisao da je počeo s skladanjem i pisanjem 1954., a završio 1974. Elvis nije imao žicu za pisanje pjesama, zapravo se može reći da nije ni pokušavao razviti je, ali je imao glas. Kod njegove kćeri nekako je obrnuto. Glas nije baš izražajan ili predivan, ali je zato autorski materijal na vrlo visokoj razini.

Primjerice, na pjesmi “Weary” na vrlo lijep način Lisa Marie izražava svoje emocije nakupljene od 2005. kad je izdala posljednji album. Cijeli je album prepun, možda i presličnih, mirnijih pjesama za rockere koji su zagazili i u četrdesete i kojima slušajući radio tijekom vožnje s posla svakodnevica ne smije biti uznemirena kreštavim glasnicama briljantnih umova koji su opkolili glazbenu scenu. Bilo u Americi ili u Hrvatskoj.

Ukoliko nikad niste slušali Lisu Marie i pustite si ovaj album, možda ćete prije prvog takta misliti da ćete čuti nešto slično Elvisu. I prva pjesma “Over Me” zaista ima retro prizvuk koji može voditi sve do rock’n’rolla iz pedesetih. Kantautorstvo na razini pojačano sjetom starijih rock, folk i blues vremena. No, u osnovi ova glazba ima vrlo, vrlo malo sličnosti s Elvisovom. Možda se tek Elvis nekoliko godina nakon povratka 1968. može usporediti s ovim albumom njegove kćeri.

“You Ain’t Seen Nothing Yet” možda bi se mogla predstaviti i kao ponajbolja pjesma na albumu, s dodatkom da zaista ima oštru konkurenciju. Lisa Marie ni milimetra se nije primakla materijalu koji bi imao potencijala za hit.

Ovo je kantautorski album, i to vrlo dobar, od početka do kraja je autorski te kombinira pop, rock i country prije svega. Nema nijednog hita, a vokal često nije u prvom planu. Koliko je sve ovo daleko od Elvisovih albuma! Primjerice, slušajući Elvisova prva dva LP-a iz 1956. i nakon toga “Storm & Grace“, itekako bi se moglo reći da je jabuka pala iznimno daleko od stabla. No, ako je kriterij talent, tu je druga priča. U pitanju je samo nekoliko centimetara.