Izvrstan garažni rock ili ‘plagijatski’ album

Gdje ćete dobiti sve poznate rock rifove i ritmove od sedamdesetih na ovamo smještene na jedno mjesto? Ili gdje ćete dobiti najbolje od najjačih rock bendova iz tog razdoblja? Odgovor je Jet i njihov prvijenac “Get Born“. Zašto? Iako oni, Jet, potpisuju sve pjesme, sve vam to zvuči kao da ste već čuli i nakon početnog zanosnog slušanja lagano vam opadne volja za slušanjem.

Iako album uopće ne zvuči loše, dapače, rockerski nabijen uz garažni zvuk, dobijete želju skakati do beskraja i tresti glavom dok vam ne otpadne, kao u najboljim danima AC/DC-a, The Rolling Stonesa, Iggy Popa. Ne, nisam slučajno spomenuo ove velikane rocka, jer Jet najviše vuku i oslanjaju svoju muziku na njih.

Od prvog singla “Are You Gonna Be My Girl“, koji je odmah zarazio cijelu planetu (to vam je onda pjesma iz Vodafone reklame), pa preko “Last Chance“, “Rollover DJ“, “Cold Hard Bitch” i “Get What You Need” osjeti se veliki utjecaj stupova rock and rolla.

Dok balade “Look What You’ve Done“, “Move On” i “Radio Song“, kao da su prepjevane od Oasisa i The Vervea. Jetove – kakti – balade su zapravo najgori dio albuma.

Pjevač Nic Cester, ima užasan glas za lagane pjesme, pokušava imat onaj smireni, opušteni, prodoran glas rock pjevača, ali mu to jednostavno ne ide, već nevjerojatno živcira. Baš to skakanje od zvuka rocka iz sedamdestih do brit-popa iz devedestih je veliki minus albumu.

Mogao bi u nedogled nabrajati bendove čiji utjecaj se osjeti u glazbi Jeta, ali ako zanemarite tu nekima bitnu činjenicu, onda ćete dobiti jedan pravi rockerski album, prepun dobrih garažnih rock rifova i ritmova, koji ćete moći do besvjesti vrtiti, uz naravno preskakanje spomenutih balada. Ako ne možete zanemariti ‘tu’ činjenicu, nemojte niti pokušavati slušati album, nego radije ‘odvijete’ do kraja ‘stare’ rock golijate i uživajte.