Izvanbračno dijete generičkog grindcorea

Nesvakidašnja pojava u vidu ovog njemačkog grindcore benda opet se pokazala žestokom i komičnom. Nesvakidašnji je upravo zbog svoje pojave, nošenja maski od jarca, bubnjar im je ujedno i pjevač, komičan je i zbog naziva pjesama i zbog tekstova, a žestok upravo u mjeri koja je i predviđena za grindcore.

Globalno gledano, album nije totalno grindcore mljevenje do samog kraja, već je naglasak na umjerenom i žestokom tempu, koji je protkan različitim, ali totalno dubokim, razbjesnjelim vokalima često povučenim iz najskrovitijih mjesta ljudske utrobe, te ‘lomljivim’ gitarama s mnoštvom atonalija od kojih su sastavljeni moćni zvučni zidovi. Usprkos kvaliteti sounda, u produkcijskom se dijelu osjeća prizvuk sirovosti, kakvog jednostavno moraju imati albumi ovako brutalne orijentacije, a zbog idejne različitosti, poput implementiranja naratorskih dijelova, onomatopeja, sempliranja, vokalnih modulacija ili poliritmičnosti, “Stallzeit” doista odudara od generičkih grindcore normativa.Kako im je koza zaštitni znak, tako im je i važna, čak ključna tema u tekstovima, kao i u nazivima pjesma, poput “Only Goat Can Judge Me“, “Goatpainter” ili “When A Goat Loves Woman“, koja započinje biranjem telefonskog broja, pa kad se s jedne strane začuje “Hello“, odgovor s druge strane je “Meeeee“, odnosno zvučno-slikovito ukazano meketanje koze. Koje se stapa s kontroliranim žestokim tempom uz growl vokale i duboke gitarske trzaje, a u sredini pjesme ubačen je dio s clean vokalom, iz valjda originalne pjesme “Love is in the Air”.

Osim koze i jarca, na ovom albumu ne nedostaje ni zafrkancije, ponajviše kroz pjesme “Salt Lick City“, te “Milk’em All“, od kojih ova ‘mliječna’ počinje trubama, a kod vokala se primjećuje i ‘pig-scream’, koji asocira na unikatni splitski porn-grind bend Inverted Pussyfix i Đoganija, jednog od dvojice luckastih i nesvakidašnjih vokala iz tog benda. Izuzetak, ili bolje reći novitet u karijeri Milking The Goatmachine je pjesma “The Day I Lost My Bell“, koja je u totalnom Amon Amarth štihu, kako glazbeno, tako i vokalno.

Nema gitarskih solaža, ali zato ima melodija, i to baš onakvih kakve Amon Amarth imaju u mnoštvu svojih pjesama, a kad smo kod drugih bendova, spomenimo i Motörhead, i to zbog činjenice da je ovdje obrađena njihova vjerojatna najjača stvar “Ace of Spades“. Vrijedi čuti kako. Baš kao i brutalu “Strawless“, s djelićem iz glazbene teme pokojnog velikana komedije Bennya Hilla.

No usprkos tome i još nekim odudaranjima od klasičnog grindcore sounda, ovo je još jedan osvježavajući, malo drukčiji album, koji će svaki pobornik ovog subžanra rado poslušati. To bez dvojbe.