Iznimno ostvarenje g. Elvisa

U klasičnoj maniri Elvisa Stanića odzvanja i ovaj album. Međutim primjetni su odmaci od klasične ‘manire’ u vidu, kako on to sam kaže: “Povratka glazbenim korijenima“. Njegovo je odrastanje i sazrijevanje očito bilo vrlo bogato jer u ovom su uratku primjetni utjecaju svih mediteranskih kultura, pa se tako susreću fado, tango, flamenko, maorska i afrička narodna glazba itd. Naravno i sam glazbeni utjecaj jazza nije ostao po strani. Tako mogu reći da je ovo prilično zanimljivo izdanje.

Sam uvod vrlo je znakovit. Harmonika u stilu francuske škole prati Josipu Lisac. Ovime sam rekao sasvim dovoljno. Dovoljno se uživite i imat ćete osjećaj da ste posjetili mali francusku kavanu negdje tamo oko Pariza. Da osjećaj popusti, ali samo nakratko, mikrofon je preuzela Valerija Nikolovska i opet me fascinirala otpjevavši odličnu skladbu “Earthborn“.

Već sam pomislio kako je Staniću nestalo aduta kad se mikrofona dohvatila Tamara Obrovac i u svom prepoznatljivom glazbenom izričaju popratila lagane zvuke, one iste, harmonike i perkusija u ovom slučaju. Vjerovali ili ne tako se zavrtila i peta skladba, međutim ovaj je put instrumental u pitanju. Slijedi lagani odmor od vokalnog dijela i suptilni povratak u Stanićevu stvarnost u obliku skladbe “Kisha“. Jedino ovdje nisam naišao na dašak Sredozemlja i to vjerojatno jer se g. Elvis malo opustio i vratio svom uobičajenom stilu. Iako tematski nepovezano, ova skladba jako paše baš u vidu odmora od iznimno bogate vokalne izvedbe od ranije.

Nastavak otvara Meri Trošelj, ali ne više onim tempom kao ranije, nego malo opuštenije i laganije. Nekako ne želim previše pisati o vokalima, iako to zaslužuju, ipak je ovo autorski uradak Elvisa Stanića, ali opet treba naglasiti da bi ovo bez takvih vrijednosti bio samo jedan prosječni instrumentalni album. Zanimljivo je i da taj francuski štih dominira cijelim albumom bez obzira na izlete i po ostalim kontinentima i kulturama. Zvuk se harmonike integrirao u cijelosti preko svih skladbi i konstanta je.

Zanimljiv i jako kvalitetan album, ali s možda malo previše sličnosti s dosadašnjim albumima i prepoznatljivijim, nego bi se to očekivalo, zvukom. Produkcija i ovdje stoji na strani kvalitete i u potpunosti opravdava sva imena, a i kada se posla uhvate Matija Dedić – za klavirom, Hrvoje Rupčić – perkusije i još poneki manje poznati i meni i javnosti, ali zasigurno zvučnih imena u glazbenom krugu, onda je to respektabilan, mogao bih ga nazvati: projekt.

Kako sam volim iznenađenja svih vrsta tako me i posebno iznenadio još jedan nastup Josipe Lisac za kraj u obliku bonus tracka i skladbe “Posve slobodna“. Jako dobro pogođen kraj i kao ona poznata višnja navrh tortice šlaga, tako se i ova skladba smjestila na kraj, ali svakako zaslužuje da bude bilo gdje.

Moje komentare na pojedine albume vjerujem da je teško čitati, ali vjeruj te mi, svakako ih vrijedi poslušati ako vam to preporučim. Ovo je jedno od takvih posebnih zvučnih iznenađenja kakva nas svako malo obraduju i koje sa zadovoljstvom prepuštamo našim membranama zvučnika.

I kako je i u mene ušlo ovo Josipino: “Sretna sam i posve slobodna” vjerujte riječ je o iznimnom ostvarenju svih, a ponajprije Elvisa Stanića koji je okupio ovako dobru ekipu i predstavio nam neke druge puteve.