Iznad sviju kao koncertni bend

Nije nikakva tajna da je grupa Ekatarina Velika odavno zadovoljila sve kriterije da je zovemo mitskom.

Tu nije samo riječ o tragičnim sudbinama njihovih glavnih članova, već prvenstveno o muzici koju su žitelji država nastalih nakon raspada SFR Jugoslavije prigrlili tek sa zadrškom i koja već dvadesetak godina trajno inspirira hrvatske rockere, počevši od Laufera pa do Vatre. Diskografija Ekatarine Velike je, nažalost manje ili više nedostupna, no YouTube i razni drugi servisi i dalje nemilice broje klikove te zbrajaju preglede. Novi album u njihovom katalogu je snimka njihovog zadnjeg koncerta u Beogradu, održanog u Sava Centru, 12.11.1993., a kako vrijeme odmiče emocije samo naviru. EKV je bio paradoksalan bend, u mirnodopskim vremenima je odzvanjao zabrinutim weltschmertz rockom baveći se ljubavnim temama kao i teškim metaforama, a u vrijeme rata, krize i sankcija su izbacili set relativno lakih, optimističnih tema koji se zove “Neko nas posmatra”.

Koncert je, dakle, odsviran kao promocija tada aktualnog albuma “Neko nas posmatra”. Ono što nažalost vrlo brzo upada u oči je razlika između novog i starog materijala. Poslušajte “Oči boje meda” i čut ćete možda najjači južnoslavenski koncertni bend ikad. A onda slijedi obrada “Istina mašina” grupe Time te malo poslije zezalica “Jadransko more” i čut ćete solidnu svirku i ne baš najbolje sklepanu pjesmu, odnosno obradu.

Od novih pjesama najbolji dojam ostavlja “Anestezija“, a ono što će izazvati knedlu u grlu je najava pjevača Milana Mladenovića: “Magi (umrla 2002.)… Ćima… Marko.. Milan (umro 1994)…, Tanja.. Milutin… Čavke (umro 1997)… Još samo par godina za nas”, nakon čega slijedi pjesma “Samo par godina za nas“.

Stare pjesme zvuče provjereno energično i galvanizirajuće za publiku, a neke čak i transcedentno. Spomenuta “Oči boje meda”, “Sarajevo”, “Novac u rukama”, “Ti si sav moj bol” su zlatni standard za bilo koji bend, jer je najveća snaga Ekatarine Velike bila što su bili cjelina koja je bila mnogo više od puke sume dijelova. Oni su zvučali kao bend koji radi na svojim pjesmama i zajedničkom zvuku, koji je uvijek bio prvenstveno plod njihove međusobne sinergije, vrhunske uvježbanosti koju prati komunikacija između muzičara. Takvo što se možda može potrefiti slučajno, ali do te mjere razraditi se samo može probama i fokusiranim radom.

Zaključna pjesma na regularnom dijelu koncerta “Zemlja” predstavlja bend veći od života, država, naroda. To je bend koji daje vjeru svim onim napaćenim ljudima zgroženim krkanstvom, barbarstvom, pulsirajućom mržnjom, bezakonjem.

Kad Milan Mladenović na koncertu otpjeva “U svakom porazu sam video deo slobode, i kad je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo“, zvuči kao da je prošao kroz privatni bezdan i da zna, ne da vjeruje, nego zna kako i u najgorem paklu postoji nada i da se za nju spreman boriti.

Rijetke stvari vas potaknu da zaželite biti u Beogradu 1993., i ovaj album je jedna od njih. Ovo je testament Milana Mladenovića, poruka budućim generacijama da se vjera i istinski humanizam mogu samo na neki tren izgubiti neku bitku, ali rat protiv primitivizma, bahatluka, divljaštva i industrije nejednakosti sigurno dobivaju. I da, ponosan sam što je grad u kojem živim odao priznanje Milanu Mladenoviću time što mu je dao ulicu.