Izlazak iz sjena prošlosti

Kada se u jednom metal bendu nađu dva člana Blind Guardiana, stvari ne mogu biti loše. Uz gitaristu Marcusa Siepena i bubnjara Frederika Ehmkee, i uz moćnog, hrapavog vokala Herbie Langhansa, gitarista Flo Laurina, te basistu Alexandera Schulza, njemački Sinbreed je dobio žestok i kvalitetan zvuk.

Bend je svoje djelovanje započeo u prošloj dekadi pod imenom Neoshine, pod kojim su objavili dva EP-a, a 2008. godine su zbog konflikata bili primorani promijeniti ime u sadašnje. “Shadows” je drugi studijski album Sinbreeda, a prvi objavljen pod etiketom AFM Recordsa. Prvi studijski album “When Worlds Collide” objavljen je 2010. godine, a kao i kod prvog albuma, miksanje i mastering novog albuma radio je Markus Teske, koji je surađivao sa Symphony X, Vanden Plaisom, Firewindom i ostalima.

Vokal Langhansa može podsjećati na Marka Tornilla iz Accepta, ili pak Uda, s dodatnom karakteristikom što ima visok raspon i može dosegnuti i visoke tonalitete, te se takvim vokalom savršeno prilagođava žestokom europskom power metalu. Kvaliteta albuma se može primjetiti već tijekom prvog preslušavanja, u kojem su kroz pjesme prisutni gusti i brzi riffovi sa zaraznim melodijama, munjevite duple bas pedale i hrapavi, snažni vokali, baš sve što karakterizira dobar njemački power metal. Pjesme i stihovi sami po sebi nisu previše veseli, nego radije odišu atmosferičnošću i ozbiljnošću, čime se naposlijetku dobila dobra porcija agresivnog metala. Sinbreed slijedi jednostavan koncept u obliku jednostavno komponiranih pjesama i brzih riffova, u kojima se pjesme oslanjaju uglavnom na snažne vokale i klasične gitarske solaže u prekidima. Balade nisu našle mjesto na “Shadows” albumu, a sve pjesme su uglavnom slične ili iste strukture i iako ne pate previše od klišeja, pred kraj albuma se može dogoditi osjećaj kao da se ponavljaju.

Energična “Bleed” bubnjevima uvodi u galopirajuću muziku koja traje do zadnje sekunde albuma. Iako se iz prve polovice albuma mogu istaknuti žestoka “Shadows” i nešto melodičnija “Call To Arms“, obje pamtljivog refrena, druga polovina nudi bolje pjesme.

Jedna od njih je nešto ozbiljnija, neznatno sporija i mračnija “Black Death“, ponovno pamtljivog i privlačnog refrena. Uz nju se kao najbolja može istaknuti i posljednja, “Broken Wings“, koja započinje laganim notama, ali ponovno prerasta u brzi tempo. “Standing Tall” svojim referencama na Iron Maiden oslanja se na više i visoke tonalitete, dok je “London Moon” relativno jednostavna stvar s osloncem na čišće vokale, te ostaje zarazna bez prevelike količine agresivnosti.

Sinbreed je definitivno odradio dobar posao, iako novi album nije jedan od revolucionarnih i neki ga mogu smatrati generičkim, no ljubiteljima žestokog powera svojom kvalitetom, konzistencijom i vještinama članova benda pruža sve ono što je potrebno za uživanje u glazbi.

Kako se “Shadows” može smatrati poboljšanjem premijernog albuma “When Worlds Collide”, nadamo se da će se takva poboljšanja nastaviti, ili barem ostati na istom nivou.