Izgubljeni sav šarm vrlo obećavajućeg benda

Prošlo ljeto imao sam prigodu recenzirati prvi album njujorške grupe Clap Your Hands Say Yeah s kojim su navjestili mnogo. Svojim osjećajem za melodiju, pogodili su nekoliko izvrsnih pjesama koje su izdigle album debelo iznad prosjeka. Sada, nakon pola godine, bend je izdao novi album, a mene je dopao zadatak da vam ga približim u vidu još jedne kritike. Pa krenimo…

Nakon prvog albuma dečki su nastavili pisati pjesme tako da su ubrzo skupili dosta materijala kojeg su testirali na koncertima. Pjesme koje su zaslužile više pažnje odlučili su snimiti te okupiti ih pod naslovom “Some Loud Thunder” kako se ujedno i zove jedna od njih.

Ponovno imaju problema s izdavačem u Americi jer su bili nezadovoljni promocijom i prodajom prošlog albuma, pa su opet morali sami izdavati novi album, dok su u Britaniji ostali vjerni Wichiti.

Prvo preslušavanje albuma mi je bilo nekako čudno, sve mi se činilo jako poznato, ali ipak znatno slabije nego s prvijenca, a glas Alexa Ounswortha je i dalje neartikuliran te smeta uhu za potpuni užitak.

Ponegdje se čuje pomak u zvuku za što je bio zadužen, već sada legendarni Dave Fridmann (The Flaming Lips, Mercury Rev, Pipsi…). Upravo u tome i leži glavni problem albuma jer se Fridmannova produkcija nije uklopila s izvedbom Clap Your Hands Say Yeaha te se osjeća lagano neslaganje između elektronskih dodataka i svirke benda. Čudno mi je da se tako velikom maheru omaklo, jer materijal nije toliko loš, te bi s drugačijim zahvatima bio mnogo bolji.

Na prošlom su albumu imali nekoliko ‘bombi’ koje su jednostavno razvaljivale i navodile na ples, dok se ovdje čini da su sav brzi materijal prethodno potrošili te složili nešto mirniji i ujednačeniji album.

Šteta, jer su baš takve pjesme izdvajale Clap Your Hands Say Yeah od mnogih sličnih bendova, a istini za volju, i oni se najbolje slanaze u takvim pjesmama jer tamo najmanje smeta iritirajući vokal.

Nakon uvodne “Some Loud Thunder” očekivao sam odlično izdanje benda jer je pjesma onakva kakvu sam i očekivao od benda, ljepljiva melodija, razigrani ritam, prepoznatljiv stil pjevanja, ali u miksu gdje toliko ne krišti… Mislio sam da su popravili nedostatke s prvog albuma te da kreću punom parom u osvajanje novih fanova.

Simpatična “Emily Jean Stock” samo je pojačala početni dojam, ali već s “Mama, Won’t You Keep Them Castles In The Air And Burning?” sve se vratilo. Galopirajući bubnjevi su zanimljivi, ali neka čudna zvonjava, ubacivanje raznih instrumenata ‘random’ sistemom i raznoliko zavijanje dotičnih glazbala i vokala totalno su mi ubili volju za pjesmom pa sam ju preskočio.

“Satan Said Dance” je elektro-dance pjesma koja se nikako ne uklapa u cijeli opus Clap Your Hands Say Yeaha. Pjesma je hitoidnog karaktera, ali jednostavno je jedna od najvećih pogrešaka na albumu jer zvuči kao kopiranje The Raptura ili nekog sličnog benda.

I na ovom izdanju nije moglo proći bez neke minijature. Tek nešto preko minutu traje instrumental “Upon Encountering The Crippled Elephant“, a zvuči kao kad na nekoj fešti pred jutro neki pijani stari djeda uzme harmoniku u ruke i zasvira. Takvim šarmantnim potezima su me i osvojili na prvijencu, a ovdje ih je premalo pa ne uočavam nikakvu njihovu posebnost u odnosu na gomilu drugih, njima srodnih bendova. Toplo-hladna atmosfera se osjeća na “Yankee Go Home” koja je ujedno jedan od vrhunaca albuma.

Na prošlom albumu su završili s jednom od najboljih pjesama na albumu (“Upon This Tidal Wave Of Young Blood”), dok su ovdje za kraj ostavili najiritantniju “Five Easy Pieces” u kojoj se čuje samo zmiksano Ounsworthovo zavijanje te prebogata glazbenu pratnja koja bi bila mnogo upečatljivja da je malo manje napadna, a ovako sve to zvuči kao neki čušpajz iz bakinog lonca.

Album u nekim trenucima zvuči previše rastrgano, većinom je preproduciran, a ponegdje su pjesme prekomplicirane i složene od mnogo djelova koje ne čine suvislu cjelinu. Bend je pokazao kreativnu krizu pa je previše stvari prepustio producentu što je on iskoristio kao reklamu novih efekata za sljedeće izvođače.

Po naslovu “Some Loud Thunder” mislio sam da će ovo biti bombastičan album, ali skoro da je ispao samo ćorak. Jedan korak napred, dva natrag…