Izgubljene ljubavi na moderan način

Kad netko kaže da neki bend svira emo, onda nekima ništa nije jasno, a neki već unaprijed otpišu taj bend i zaključe da su samo izrod od već premnogobrojnih emo-core i screamo bendova. Al ne mogu si pomoći a da upravo na takav način ne započnem ovu recenziju. Ako su Nickelback kanadski rock, onda su Silverstein kanadski screamo. A što je taj screamo, na kraju?!

Sve je počelo davno kada su metalci preko žestoke glazbe pokušali na agresivan i vrištajući način prenijeti ljubavne (nesretne, naravno) poruke, pa se na silu proizveo taj emo-core. Screamo je onda neka blaža verzija svega toga, a ime nam je reklo da je to emotivan rock s vrištanjem za mikrofonom. Eto ga, riječima ni sebi ne mogu objasniti bolje od toga.

Silverstein su 2003. godine izdali svoj prvi album, a sada se drugim nadaju da će privući više pažnje. Čak su ih Simple Plan, bezobrazno neiskreni MTV proizvod, pozvali na zajedničku turneju po Europi. Ali, da se odmah razjasni jedna činjenica: Silverstein su nebrojeno puta bolji, a na kraju krajeva i muzički puno drugačiji bend, tako da mi uopće nije jasan taj spoj. Bilo kako bilo, što inače slušamo od žestokih emotivaca?

Na kitici peglaju po instrumentima, vrište, ridaju nad sudbinom, gnjevno urlaju i onda na refrenu nježno zaplaču sa tisućama fanova i otpjevaju melodije kojih se ni US 5 ne bi posramili. Silverstein su odabrali obrnutu formulu.

U širokom smislu oni su malo mekaniji od svega toga, tako da hvale vrijedan pjevač Shane Told pjevuši lijepe (nekad i pomalo djetinjaste) melodijice u stilu Hoobastank i Taproot, a onda u prosjeku jednom po pjesmi ugodno iznenadi sa gnjevnim, bespomoćnim, plačnim i grlodrapajućim dijelom koji u tim trenucima podsjeća na 36 Crazyfists ili čak Killswitch Engage.

Riječi: “Drink the poison, when you think it’s over, stabbing yourself, when you think it’s too late, Tragic Endings are your thing, you love them” na prvoj “Your Sword Vs. My Dagger” pokazuju romantičnu dušu pjevača koji podjednako izmjenjuje pjevanje i deračinu, dok na laganoj “Discovering The Waterfront” i “My Heroine” ipak prevladava pjevanje. Kraj takvih pjesama jako dobro i moćno se istaknula rokerski brza “Always And Never” i uvjerljivo najbolja “Defend You” na kojoj je ovaj bend kupio moju naklonost, a pjevač prikupio još dosta pluseva.

Ostatak albuma rezimira sve skupa, pa se može vidjeti da 5-6 dobrih pjesama u današnje vrijeme ipak čine jedan sasvim solidan album. Čuo sam bolje, ali čuo sam i puno lošije. Ovo je odličan kontrast između ljubavi, mržnje, sreće i tuge koje objašnjavaju teatralne riječi tipa ‘Your joy is my pain‘, ali baš takav pristup bi ih bez ovog deranja doveo do vrhova nekih top ljestvica.

No, ipak u tome i je draž i zato mi je ovaj bend jako simpatičan i u nekim kategorijama su ušli na moje top liste. Kritičari ovo neće voljeti, a drugima će ovaj album biti soundtrack za novi život, nove odluke, nostalgiju, ostavljanje svega što vam je drago iza sebe i prve ljubavi. Opet nesretne, naravno…