Izbrušeno kamenje

    5172

    Queens Of The Stone Age

    ...Like Clockwork

    Datum izdanja: 03.06.2013.

    Izdavač: Matador Records

    Žanr: Alternative, Rock, Stoner

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Keep Your Eyes Peeled
    2. I Sat By The Ocean
    3. The Vampyre of Time and Memory
    4. If I Had A Tail
    5. My God Is The Sun
    6. Kalopsia
    7. Fairweather Friends
    8. Smooth Sailing
    9. I Appear Missing
    10. …Like Clockwork

    Queens of the Stone Age nikada nisu bili veseo bend koji bi zanimale hipijevske teme pa im se reputacija i temelji na kulerskom stavu i pjesmama o drogi, alkoholu i seksu. Ipak i nakon takvih QOTSA, “…Like Clockwork” se čini mračnijim, preciznijim i zrelijim od starijih materijala.

    Bendu nisu nepoznate promjene stilova i raspoloženja, no “…Like Clockwork” velikim crvenim slovima signalizira da to nisu QOTSA kao na “Era Vulgaris”. Doslovno, jer su samo Josh Homme i Troy Van Leeuwen ostali od ondašnje postave, i preneseno, jer je Josh od onda postao ponovno otac, završio u bolnici i sudeći prema ovom albumu, okrenuo novu stranicu u životu.Svjedočanstvo novog, odraslijeg Hommea počinje sa zvukovima razbijenih boca i distanciranog vokala na “Keep Your Eyes Peeled” koja ulijeva strah kroz nabijenu atmosferu dalekih gitara i robotskog riffa kakav je vrlo zastupljen na ploči. Veliki kontrast od izduženih i lijenih dionica kakve je Homme svirao u Kyussu i ranim danima QOTSA.Tema i ugođaj nastavljaju se i u “I Sat by the Ocean“, prvom od dva naslova koja imaju najviše šanse ući u rotaciju i ostati u pamćenju, naročito jer dolazi prije “The Vampyre of Time and Memory” koja s klavirskim introm i synthovima ulazi pod depresivnije pjesme albuma i u njoj je najviše vidljiva depresija i tjeskoba modernog čovjeka koji ne zna čemu sve i što on radi ovdje, mračna tema albuma koja se provlači kroz svaki dalek i hladan takt, ovdje u ritmu Davea Grohla.Omeđena je s drugim hitoidnim naslovom, “If I Had a Tail” koja ima zvjezdanu postavu: mladi Alex Turner i stari prijatelji Nick Oliveri i Mark Lanegan, dobro poznati gosti kojima se na “Fairweather Friends” pridružuju Sir Elton John i Trent Reznor čije je gostovanje jedino zapravo i primjetljivo.

    Bipolarna “Kalopsia” pod Reznorovim utjecajem postaje najbolje gostovanje koje je David Bowie ikada propustio, svemirska industrijska laganica ometena s hirovitim i agresivnim riffovima koji remete mir Hommeove ispovijesti.

    Tema izgubljenog čovjeka kulminira na posljednjoj “…Like Clockwork“, baladi u kojoj klavir nadopunjuje hipnotički vrtlog vrlo električne gitare koja ga prekida kad razmišlja previše o smislu života, boga i svega između.

    Muziku podržava

    Hommeovo ležanje u bolnici i naknadna razmišljanja izbacile su ga iz persone besmrtne rock’n’roll zvijezde među nas smrtnike. Ono što bismo očito nazvali ‘sredovječna kriza’ ovdje je i egzistencijalna i kreativna kriza, borba s demonima za spajanje života koji je bio sa životom koji sada dolazi.

    Sve pjesme samostalno se dobro drže i u tome je možda i dio problema: nema osjetljivo lošeg dijela albuma i svih deset pjesama ili 46 minuta su kompaktni, kristalno producirani i niti jedan takt ne baca se u vjetar.

    Homme i društvo prate okvirni put zacrtan još devedesetih i iako su još uvijek jedan od rijetkih modernih mainstream bendova koji se ne boji svojih gitara i odvrnuti im glasnoću na 11, teško je oteti se dojmu da su previše zatvoreni i da se okvirni put pretvorio u jasnu (pre)ravnu cestu koja neće proizvesti novi “Rated R”.

    Kristalna kugla mi je ostala u drugom stolu pa ne mogu predviđati, no nije mi teško zamisliti bradatog Hommea za nekoliko godina u nekakvoj brvnari američkog sjeverozapada kako se uz Laneganovo mentorstvo pretvara iz kul jebača u mudrog starca koji s gitarom i glasom širi svoju propovijed. Sada se to čini kao sljedeći korak.

    Muziku podržava