Iz pepela gothica klija sympho metal

U svom trećem pokušaju Katra je napokon uspjela objaviti album s kojim bi mogli biti ‘svi sretni i zadovoljni’.

Naime, prvi (“Katra”) je bio namijenjen finskom tržištu i napisan na matičnom jeziku, a drugi (“Beast Within“) uglavnom sastavljen od pjesama s debija, prepjevanih na engleski.

Pa bi se upravo stoga “Out Of The Ashes” mogao okarakterizirati na način naveden u uvodu, a dodatan razlog toj prosudbi je i taj da se napokon radi o jednom konkretnom i kohezivnom, tečnom albumu benda čija je pjevačica istog imena imala i eurovizijskih iskustava.

Stoga i ne čude neke jednostavnije pop melodije ili (pre)milozvučnije pjevuckanje, no to je u velikoj inferiornosti nad izrazitom energičnošću kojom obiluje album, kojim se Katra udaljila od bezgraničnih i vječnih ‘patnji’ gothica, a jasno približila ostvarenjima koje najčešće opisujemo kao symphonic heavy metal.

Dakle, nositelji sheme su oštre pjesme srednjeg i brzog intenziteta s jakim i glasnim gitarističkim radom naglaska na ‘hevijanerizirane’ riffove, dominatnim, strastvenim ženskim visokim vokalima i orkestralnim pratnjama (doduše, manje nego kod klasičnih sympho bendova). Posebno treba pohvaliti i sound bubnjeva koji nikada ne ‘probija’ produkciju, baš kao i rijetko dobre i jasne baseve.

I da, tu je i velika količina melodijskog izražavanja, protočna produkcija i zavidna razina sklonosti ka emocijama. Dobro je i to što nema nekih posebnih ograničenja niti klišeja, pa se tako mogu čuti pjesme s izrazito velikom koncentracijom žestine, ali i one s više melankoličnog ugođaja kojim ‘drmaju’ akustika i prirodan sound klavijatura, te jasne naznake da se na njima i po njima radilo.

Naravno da takav omjer neupitno utječe i na instrumentalizacije, pa je logično da se kod bržih i srednjih pjesama većina toga vrti oko gitara i vokala, onih sporijih oko klavira ili gitarskih akustika, plus vokali, no niti to nije niti pravilo niti isključivost.

Da jest, onda akustična balada “Envy” sigurno ne bi u svom središnjem dijelu ponudila jedan opako žestok ‘dijalog’ gitara i bubnja, baš kao ni “The End Of The Scene“, koja u svojim čvršćim segmentima nudi i zahvalne gitarističke solaže, što je također jedno od pravila albuma.

To su naslovi iz drugog dijela albuma koji je, slučajno ili ne, nešto ‘mekaniji’ i manje zahtjevan od prvog, u kojem nalazimo više kontinuirano ‘hevijaneriziranih’ pjesama. U prvom redu potencijalno najvećih hitova kao što je “Delirium“, pjesma s poperskijim strukturama koje ‘razbija’ giatristički solo.

Ili “One Wish Away“, inače i prvi singl-spot, s kontrastima klavira i gitara, više onako mladalačko-djevojačkim, lahorastim pjevanjem koje prate decentni back vokali, mirnim klavijaturističkim linijama, a krasi je još jedan u nizu melodični heavy solo.

Alternativnih gitarističkih rock ideja nalazimo u srednjebrzoj “Vendetta“, a najviše razrade i raščlambe ima u finalnoj “Hide And Sick” koja na simboličan način, sa ‘suhim’ vokalima, završava svoj, a i put kojim je išao album.

Bolji od prethodna dva, to nema sumnje, dobrim i lijepim za slušanje, prvenstveno onima koji se s nečim takvim nisu uopće ili nisu sretali često. Ekipa koja je to čula, čuje i ćut će, pogotovo ona kojoj se dopao zadnji album Tristanie, i ovom bi mogla dići palac gore.