Iz Novog vala u Novi rock

Rijeka je zasigurno originalni hrvatski rock-grad, usporediv možda s ulogama koje su Detroit ili Liverpool imali u svojim zemljama.

Jednostavno je nešto u zraku što u ljudima potiče dovoljnu kreativnost
da svoj grad postave na glazbenu kartu, naravno ne onu svjetsku, čak
možda niti regionalnu, no sigurno nacionalnu.

Parafi i Termiti su sve započeli s punkom, a Cacadou Look i Denis & Denis završili s popom, no Riječki novi val će zauvijek ostati upamćen po eksploziji talenta i glazbe u tako specifičnom gradu.

Jedan od važnijih bendova riječke rock-scene bio je Grad. Uvršten na legendarnoj “Rijeka-Paris-Texas” kompilaciji, Grad je imao nešto mračniji zvuk, karakterističan mnogima u kasnim osamdesetima, no nije imao sreću da se proširi dalje od Učke. Da je bilo senzacionalističkih poteza a la Let3… Tko zna?

Preslušavajući njihov slavljenički album (ove godine slave 25 godina postojanja) očito je da nedostaje tog poleta i energije koja je nekada bila ključna točka njihove glazbe.

Album znakovitog imena “NE” je vrhunski produciran i prati modernu rock-produkciju. Po produkciji i vokalnom stilu pjevača Deana Škaljca prva asocijacija na Gradov današnji zvuk je Vatra. Je li to pozitivno ili ne ovisi o slušatelju, no za bend sa zvukom poput Gradovog puno radije bismo čuli prljaviji i žešći zvuk, a ne ovako ziheraški pristup koji ne da neće ikoga uvrijediti, nego vjerojatno neće niti privući mnogo pažnje.

Ovako Grad nažalost zvuči kao domaća verzija Nickelbacka – radio friendly moderni rock napravljen da se vrti u pozadini u kafiću ili na kakvoj glazbenoj postaji. Nitko neće podići pogled, no glazba bi vam mogla zapeti za uši.

Opet nažalost, niti takvih pjesama nema previše. Singl s albuma “Praznik” je spora ljubavna balada koja na trenutke vuče na Coldplay, no njega prate jedine druge dvije zanimljive pjesme na albumu. “Znak” i “Izgori” kreću žešće i direktnije ciljaju na temu politike i ljubavi.

Taman kad mislimo da se kreće u žešće vode, kada se neka pjesma otvori s dobrim riffom, sve se brzo vraća u sivu prosječnost kod koje nam je teško reći ‘E ova stvar je super’.

Osim tri spomenute pjesme, ništa drugo baš nije za izdvojiti – cijeli album je niz istih ili sličnih ritmova i riffova, uz povremenu pratnju sintisajzera. Tematika je uglavnom ljubavna (sa izletima u politiku, lokalpatriotizam i egzistencijalizam), stihovi neodređeni, a ugođaj mračan i nekako bljutav.

Za ozbiljnije slušatelje, koji vole voljeti glazbu, više bi se isplatilo nabaviti Gradova starija izdanja i uživati u legendarnim pjesmama s njihovog prvog albuma, a ovaj CD ostaviti radio-stanicama i antologičarima domaćeg rocka.