Iz Japana s ljubavlju

Whitesnake ne posustaje, to je sada i više nego izvjesno.

Bend koji je prije 35 godina stupio na glazbenu scenu i koji su u počecima neki sprdali, nazivali tek neuspješnom kopijom Deep Purplea, nakon još jednog u nizu reuniona objavio je dva studijska i dva koncertna albuma. Jedan je reinkarnirani nastup s Donningtona iz 1990., a drugi ovaj ovdje – “Made in Japan”. Period je to u kojem Whitesnake izgleda kao da prolazi kroz neku svoju treću mladost. Da ne kažemo treću dob, iako, referiramo li se na Davida Coverdalea, i za tako nešto ima čvrste podloge. No kako o damskim, tako je nepristojni pričati i o godinama starosti gospode, pa ćemo tu temu ostaviti tabloidima ili kome već, a mi se usredotočiti na glazbu.Dakle, nakon izlaska aktualnog albuma “Forevermore“, Whitesnake se zaputio na svjetsku turneju, a jedna od stanica bila je i japanska Saitama, preciznije, Loud Park festival održan 15. listopada 2011. u tamošnjoj Super Areni. Taj je koncert prenesen na nekoliko medija, a najpotpuniji je onaj u DVD/2CD varijanti, s obzirom da pruža najviše sadržaja i kao takav je najisplativiji. Što je danas sve samo ne nevažno.

A da su koncerti Whitesnakea još uvijek itekako isplativa investicija, dokaz je ovo izdanje. Da, jasno je, ne treba biti jako naslušan i shvatiti da David više nema snage u glasnicama koje su, uza sve ostalo, prije nekoliko godina operirane i da se s te strane više ne može računati na vrhunsku izvedbu.

Stoga bi trebao maksimalno izbjegavati sebi svojstveno vrištanje u pjesmama, jer to polako pa sve više zvuči nakaradno, a činjenica je da najviše tonalitete ili izbjegava ili koliko može i uspije traži pomoć u publici i instrumentalijama. No karizma je i dalje tu. Što uključuje i činjenicu da njegove pjesme još uvijek nitko ne može bolje otpjevati od njega. I da se nitko drugi, osim Roberta Planta, ne može pohvaliti s tako održanim i zadržanim mačističkim stavom i make-upom kojim dominira vječno raskopčana košulja i u ovom slučaju krunice.

Dakle, oduzmemo li sve negativno i pribrojimo li sve pozitivno, David Coverdale još uvijek pjeva u najmanju ruku – dobro. No ono što Whitesnake čini i dalje moćnim, geliptersko-gospodskim hard rock bendom fantastični je gitarski dvojac Doug Aldrich i Reb Beach, koji se krasnim riffovima i solažama poigrava kao dijete s igračkom i doslovce uživa u glazbi. Naravno, sve to s velikom dozom kompetencije, a k tome još i izuzetno dobro ‘pokrivaju’ Davida pratećim vokalnim izvedbama. Nekoliko godina unazad ta su dva momka apsolutno najjača spona Whitesnakea, čak i jedan od najboljih gitarskih dueta rock scene. Duet kakav Whitesnake na tim pozicijama nije imao od vremena Berniea Marsdena i Mickya Moodya. Samouvjereno, snažno i gromoglasno ili emotivno i sjetno, sve i svaka im je na mjestu.

U ritmičkom dijelu ističu se steroidne bubnjarske sekcije sada već bivšeg člana Briana Tichya, što ne čudi, zna li se da on pripada u prvu kategoriju svjetskih ‘drummera’ s odmjerenošću, preciznošću, maštovitošću, raznobojnošću. Kao i inače, snažni su i duboki, tutnjajući Devinovi basevi, dok u klavijaturama ipak nedostaje više samostalnosti i samouvjerenosti, izvedbe im se uglavnom svode na atmosfersko popunjavanje instrumentalnih kulisa. No to ne treba čuditi, jer je Brian Ruedy ovdje bio special guest, ali i s te strane možemo biti i zadovoljni.

Set-lista je ono o čemu bismo vječno mogli (i trebali) diskutirati, no čini se da je ovdje u vremenskom okviru od 74 minute izvučeno možda i maksimalno. Bend koji iza sebe ima toliko pjesama i još promovira novi album sigurno ima poteškoće u slaganju set-liste, no Whitesnake je ovdje, dojam je, to dosta dobro napravio, pitamo li one koji su htjeli čuti više starih pjesama. Pitamo li pak ljubitelje novog albuma, oni baš i neće biti sretni, jer ovdje mogu čuti tek tri nove pjesme.

Pomalo čudno, početni dio koncerta pripao je pjesmi s prošlog albuma “Good To Be Bad“, žešćim “Best Years” i “Give Me All Your Love” s “Whitesnakea” (1987.), nakon čega slijede laganiji klasici “Love Ain’t No Stranger” i “Is This Love“, a prvi dio koncerta okončan je također u emotivnom stilu, s naslovnom laganicom novog albuma “Forevermore“. Drugi dio video izdanja, a pogotovo onaj finalni, obilježen je najpoznatijim i najpopularnijim pjesmama benda, koje su očito nešto kao ‘must have’ svakog koncerta – “Fool For Your Loving“, “Here I Go Again” i prerazvučena “Still Of The Night“, što je jedna od glavnih zamjerki koncerta.

Jer, mogla se tu izvesti još jedna pjesma, npr. “Slide It In”, pa bi potpuni nastup bio još potpuniji. Ipak, bio je to jedan udarničko-jurišni finiš koji se i više nego dopao publici, koja je bila glasna, aktivna i rasplesana tijekom cijelog nastupa, stvorila je moćnu, ali i prisnu, prijateljsko-obiteljsku atmosferu, a u nekoliko naslova značajno participirala i u pjevačkom dijelu (“Give Me All Your Love Tonight” ili “Love Ain’t No Stranger“).

DVD je upotpunjen ‘slide shotovima’ benda i Davida Coverdalea, screenshotom, te videospotovima pjesama “Forevermore” i “Steal Your Heart Away” s vizualnim kadrovima koje su u njih ‘ugradili’ fanovi. Audio disk ‘preslika’ je DVD-a, a bonus audio disk sadrži zapise s tonskih proba i akustične verzije s iste turneje u sklopu koje je održan i ovaj koncert. Dosta dobro to zvuči, prije kao da se radi o nekim studijskim, a ne o pjesmama snimljenim uživo i jako je zahvalan bonus materijal. Nije tu tek ‘reda radi’, kako to često biva.

Kao što ni ovaj koncert nije reda radi i može se vjerovati da će gotovo u potpunosti opravdati očekivanja fanova benda. Onih objektivnih, onih koji znaju da David više nije u pjevačkom cvijetu mladosti i da neke stvari jednostavno više ne može izvesti na najvišoj razini. Ali da bend u cjelini i dalje zvuči moćno, prejako i bombastično, to će teško bilo tko negirati.

Definitivno, Whitesnake je bend koji se još uvijek isplati čuti i vidjeti uživo.