Iz Danske za Fruscianteovu publiku – Kristian Harting

Danski kantautor Kristian Harting novim album pokušava biti voda, svojim propitkivanjima želi da sve mirno teče…

Ranije poznat po mnogo žešćim radovima, u solo vode Kristian je krenuo kombinacijom folk rocka koje je obogatio mnogim eksperimentalnim dodacima, pa sve zajedno zvuči pomalo ekspresivno i zanimljivo, iako tu nema nekih pjesama koje će vas pretjerano oduševiti na prvu ili na duže staze.Razlog leži u tome što je na osnovne folk rock forme ubacio popularne elemente od malijskog bluesa do dronea, pa umjesto da mu pjesme klize kao što klize Kurtu Vileu, Hartingove radove bi se najlakše moglo opisati kao mekšeg Johna Frusciantea čiji su radovi već neko vrijeme vrlo teško slušljivi.

Skladbe poput “Sole Dancer” bi se dale staviti u sferu zabavnih akustičnih pjesama za sviranje u ljetnim mjesecima na plaži (nešto malo ozbiljniji rad Jacka Johnsona), ali već u slijedećem momentu dobivamo mnogo zatvoreniju i kompleksniju skladbu “Kamikaze” u kojoj dominira bas, elektronika i ‘pustinjska atmosfera’.

S takvim referencama gdje su odskakanja poprilična, možemo zaključiti da se Kristian još uvijek traži, pluta između artističkog umjetnika kojem je želja stvarati nešto što će slušati određen broj ljudi i autora koji je sposoban napraviti milozvučne akustične skladbe koje uz mali poguranac mogu biti vrlo slušan gost u radijskom eteru.

Kroz ta dva pola, najbliži je radovima Johna Frusciantea od prije par godina, pa vjerujem da će naići na svoju publiku, ali John je imao sreće da je ranije svirao u RHCP zbog čega je već u startu imao ogromnu podršku fanova koje je postepeno rastjerao sve neuobičajenijim glazbenim formama. Kristian kreće od nule, ako ne još i s nižih položaja, budući da dolazi iz Danske…