Istrebljenje do vječnosti

Središnji dio i druga polovica prošlostoljetnih osamdesetih godina podarila je nekoliko klasika thrash metala i već se tada mislilo da se nešto takvo više nikada neće ponoviti.

No nije prošlo puno, a ipak se ponovilo. I dok se Metallica s ‘crnim’ albumom poprilično komercijalizirala, i koliko god to mnogima bilo mrsko priznati, osjetno odmakla od svojih izvornih ideja, neki vole reći i ‘prodala’, Slayer je sa “Seasons in The Abyss” (1990.) i Anthrax s “Persistence Of Time” (1990.) snimio albume koji su bez ikakve dvojbe ‘al pari’ s thrash veličinima snimljenim nekoliko godina kasnije.

No koliko god da su to bila (i jesu) epohalna izdanja, nijedan od tih bendova nije uspio ono što u tom razdoblju jeste Megadeth – snimiti dva uzastopna klasika. Te iste, za thrash metal veličanstvene 1990. godine napravio je genijalan “Rust in Peace”, a dvije godine kasnije ništa slabiji, ako ne i bolji “Countdown To Extinction“. Dva desetljeća kasnije pomama za tim albumom među ljubiteljima Megadetha, a i thrash metala, nimalo ne jenjava i “Countdown to Extinction 20th Anniversary Tour” bilo je nešto što se moglo očekivati. A nije niti neočekivan live album koji je popratio slavljeničke koncerte.Snimljen u prosincu 2012. u Fox Theatru u Los Angelesu, “Countdown To Extinction: Live” nudi Megadeth u najboljem mogućem svjetlu. Megadeth kakvog mnogi s razlogom vole. Teško je reći da su Chris Broderick i Shawn Drover glazbenici iz ranga Nicka Menze i Martya Friedmana, dueta iz vremena koje gotovo svi doživljavaju najboljim u povijesti Megadetha, no nedvojbeno je da ovaj današnji zvuči zrelo, pametno, kompetentno, uigrano i sinhronizirano kao rijetko kada. Pjesme su odsvirane bolje nego u izvornim studijskim verzijama, osjeća se u njima, čuje i vidi dosljednost i samouvjerenost.

Kad čovjek u miru gleda koncert Megadetha uviđa koliko je Daveov (Ellefson) kulerski stav i svirka prepuna znanja i iskustva nedostajala Megadethu dok ga nije bilo, a Mustainova obraćanja publici (kao prije pjesme “Sweating Bullets”) iza one guste grive i vječno namrgođene face toliko su rijetka da bi ih morali doživljavati pravim pravcatim blagoslovima. Set-lista je nešto što je izrazito lijepo posloženo, pa su se tako naslovi s albuma “Countdown To Extinction”, koji je odsviran u cijelosti, našli ‘stisnuti’ između nekoliko najpoznatijih pjesama drugih albuma.

Pogotovo su se stvari dobro odigrale u početku, kada su nakon eksplozivnog intra odsvirane “Trust”, “Hangar 18”, kao aduti starijih izdanja, te lani aktualna “Public Enemy No. 1” s albuma “Thirt3en” (2011.).

Slijedi praktički savršeno odsviran kompletan “Countdown To Extinction” i još jedan dokaz po čemu i zašto je toliko poseban. Bez pogovora, od superpoznatih “Skin O’ My Teeth” i “Symphony of Destruction”, preko nekih manje eksponiranih, ne i manje dobrih naslova, sve do “Captive Honour” i “Ashes in Your Mouth”, još je jednom prikazano zašto ovaj album mnogi metalci smatraju posebnijim od posebnih.

Finalni dio live seta također je kvalitetno posložen, premda stoji dojam da bi se “A Tout le Monde”, s obzirom na odličnu atmosferu i kontinuirani feedback publike, možda bolje uklopila od “She-Wolf”, no kad na kraju odličnog koncerta dobijete “Peace Sells” i “Holy Wars… The Punishment Due” nemate nikakvo pravo buniti se. Za pohvaliti su i tri platna, koja su smještena iznad, te lijevo i desno ispod Shawna, i koja su kolažom boja i kadrova pridonijela da koncert održi visoku energetsku učinkovitost, a malo bi se moglo prigovoriti soundu, koji nije baš čist i jasan kako se to danas može i treba složiti.

No sve u svemu, ovo je vrlo dojmljivih devedesetak minuta na Blu-rayu, DVD-u i CD-ima, koje potvrđuju Megadethovu klasu i opravdanost svrstavanja među koncertne atrakcije. Naravno da oni koji od benda traže stalni moving po stageu, raskalašenost, raspričanost, toplinu i intimniji ugođaj, od Davea Mustainea i Megadetha to nek’ ne traže jer neće dobiti. Ali oni koji traže iskren i intenzivan metal koncert, bez ikakvih preseravanja, došli su na pravo mjesto.