Istinski kraljevi psihodelije

    1055

    The Flaming Lips

    Oczy Mlody

    Datum izdanja: 13.01.2017.

    Izdavač: Bella Union

    Žanr: Eksperimental, Elektronika, Pop, Psychedelic

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Oczy Mlody
    2. How??
    3. There Should Be Unicorns
    4. Sunrise (Eyes of the Young)
    5. Nigdy Nie (Never No)
    6. Galaxy I Sink
    7. One Night While Hunting for Faeries and Witches and Wizards to Kill
    8. Do Glowy
    9. Listening to the Frogs With Demon Eyes
    10. The Castle
    11. Almost Home (Blisko Domu)
    12. We a Famly

    Kad iza sebe imate šesnaest albuma, tri Grammya i ploče koje su oblikovale jednu generaciju slušatelja, od vas se ne očekuje puno svježine, a i pad u kvaliteti će vam se oprostiti.

    Srećom pa The Flaming Lips, za razliku od mnogih bendova, ne ide linijom manjeg otpora i objavljuje nova studijska izdanja reda radi, uživajući na staroj slavi i lovorikama koje su im prije svega priskrbili “The Soft Bulletin” i “Yoshimi Battles the Pink Robots”. Oczy Mlody“, album koji svoj naslov, kao i imena nekih pjesama duguje poljskom prijevodu romana “Close to Home” (na koji je Wayne Coyne nabasao tijekom rovarenja po second hand knjigama), upravo je na tragu spomenutih najznačajnijih ostvarenja u karijeri Lipsa. Paralela se može povući ne samo u bajkovitom stilu i plesnoj psihodeliji koja dominira albumom, već i u kvalitativnoj ujednačenosti materijala. Kao što je to bio slučaj na mračnom i distorziranom albumu “Embryonic“, nova pjesmarica iz čudesnog laboratorija Coynea i društva započinje udarno pa se na njenom početku nalaze ujedno i najmoćnije stvari. Atmosferična “How??” podsjeća na melodijski nešto manje depresivnu verziju “Evil” (također s malo prije spomenutog albuma “Embryonic“), no u svojoj biti podjednako elegičnu, misaonu i distopijsku, s ciničnim stihovima poput “Kill your rock’n’roll, motherfuckin’ hip-hop sound”. Coyneov dječački, često možda i previše sladunjav falsetto ovdje funkcionira savršeno, slažući se s fino orkestriranim aranžmanom kao prst i nokat. Također, taj infantilni prizvuk njegova vokala odlična je protuteža serioznoj temi pjesme koja se bavi nasilnim oduzimanjem slobode, rušenju dječjih snova i idealističkih pogleda na svijet (“We were young wiht our baby guns”) i sl.

    There Should Be Unicorns” je otkačena kombinacija elektronike i hipijevske psihodelije koja se najbolje očituje u vokalnoj interpretaciji koja u nižim dionicama podsjeća na Donovanovo rezignirano pjevanje, a lyricsi, iako kroz bizaran humor, kristalno jasno šalju poruku mira, govoreći: “And if the police show up we will give them so much money that they can retire from their shitty, violent jobs and live the greatest life they’ve ever lived” (dio iz monologa na kraju pjesme koji glasom proroka izgovara Reggie Watts).

    Muziku podržava

    Nakon ovih alarmantnih pjesama kroz koje Wayne Coyne na osebujan način poziva na ustanak protiv represije, slijedi “Sunrise (Eyes of The Young)“, dobro zakamuflirana ljubavna priča koja se istovremeno može protumačiti i kao ekološka budnica. Zbog snažnog refrena i karaktera pop pjesme, “Sunrise” će u kolektivnoj memoriji ostati sinonimom za ovaj album, iako se na njegovom tracklistu nalazi barem 4-5 zanimljivijih momenata. No, daleko od toga da je riječ o lošem uratku – naprotiv, u cijeloj ovoj priči The Flaming Lipsa ispunjenoj nekom pozadinskom, a često i direktnom jezom, ovo je rijetki moment koji će vas zapravo ispuniti pozitivnim emocijama. Naime, bez obzira na to što je i ostatak albuma prilično dinamičan, plesan i razigran, s pregršt izmaštanih motiva i likova, u kompletnoj se zvučnoj kulisi itekako nazire jedna velika skepsa i osjećaj propadanja.

    Kako album odmiče, tako taj osjećaj i jača, posebice u minimalističkoj i tripoidnoj horor bajci maratonskog naziva “One Night While Hunting for Faeries and Witches and Wizards to Kill“, koja kao da je Sydu Barrettu iz bilježnice kad je stvarao “The Piper at the Gates of Dawn”.

    Sličnu auru nespokoja i nadolazeće opasnosti posjeduju “Do Glowy“, kroz koju se proteže fatalna crkvena zvonjava, dok “Listening to the Frogs With Demon Eyes” žabljim kreketom, retro zvukom sintesajzera, zborskim pjevanjem i kratkom, ali sjajnom violinističkom dionicom koja vodi prema promjeni Coyneova vokala u mutirani funky glas po uzoru na Andrewa VanWyngardena iz MGMT-a i grandioznom finalu predstavlja auditivno najbogatiju, ali svakako i najkompleksniju pjesmu na albumu.

    Prava suprotnost tome je još jedna jasno konstruirana dream pop himna, nazvana “Castle“, možda i najsličnija Lipsima s konca ’90-ih godina prošlog stoljeća. Krasan, nježan refren i sneni ton cijele pjesme umiruju psihološki intenzitet cijelog albuma i preko japanofilske “Almost Home (Blisko Domu)” vode sigurno prema njegovom ipak optimističnom kraju i veseloj odi prijateljstvu “We A Family”, izvedenu zajedno s Miley Cyrus, koja je u zadnje vrijeme neizostavna Coyneova suradnica. Iako puritanci na ovaj spoj gledaju kao na blasfemiju, dok god on daje krasne rezultate kao što je ova pjesma, ja sam za.

    Isto tako, sve dok kreativna iskra The Flaming Lipsa ovako žari, svaki njihov novi potez dočekivat će se s opravdanim oduševljenjem.

    Muziku podržava
    Stisni