Ista sezona, nova epizoda

Opet je Taproot nekako usput, paralelno i slabo primjetno doskakutao do svog novog izdanja. Ljudi su ih (možda) primijetili u nu-metal eri tamo oko tisućljetnog prelaska, a ja sam iz nekog razloga svaki album (slučajno ili namjerno) sačekao i dočekao. Evo nam i šestog!

Do sada su sa svakim albumom imali ustaljeni obrazac uspona i padova. Nakon “Plead the Fifth” očekivao sam novi odlazak prema dolje. “The Episodes“, iako bombastično najavljivan kao album koji je nastajao šest godina (malo nejasna matematika), predstavlja zanimljiv i hrabar iskorak koji će, vjerojatno, proizvesti apsolutno iste učinke i uspjehe kao i prethodni. Što je, čini se, sasvim solidna stvar.

Koncept koji su najavljivali kroz cijeli album prepoznaje se ubacivanjem robotiziranog moduliranog vokala koji recitira na mjestima gdje ne znaju što ubaciti. Nekada to ispada simpatično, nekada čudno, nekada nepotrebno, a nekada lijepo uništava dosadu. Ističu se “Good Morning” i ‘najtaprootastiji’ singl “No Surrender“.

Moderni rock riffovi i melodije pršte na sve strane, ubaci se malo i klavijatura, a kombinacija pjevanja i vriskova Stephena Richardsa uvijek je ovom bendu donosila nesvakidašnju dimenziju. Posebno na “Memorial Park” koja je iz mirne recitacije prešla u moćni headbang.

Vjerojatno najviše iskače “The Everlasting“, popastična, melodična i ljepuškasta stvarčica, kojoj u atmosferi društvo radi i “Strange & Fascinating“.

Iz svega toga još jednom je nastala žestoka i jednostavna alternativa spremna za radio stanicu iole slobodnijeg pogleda na svijet. Kako to obično i biva u današnje vrijeme, i ovaj album zna djelovati dosta nedosljedno. Ista osoba ga u različitim danima može okarakterizirati i dobrim i lošim, ovisno koje stvari upadnu u uho.

Kad se sve zbroji, ipak su Taproot složili solidan album, prepoznatljiv za njihov stil i krcat svim elementima koje su i do sada nazivali njihovim adutima. A da je čudo božje – baš i nije…