Ispovijed na putovanju bez povratka

Prošla je godina u neku ruku bila ukleta za metal, barem što se tiče promjena u postavama, a najbolnije su, čini se, bila ‘okrznuta’ četiri benda.

Nevermore svakako najviše i najteže, ako ne i ‘smrtonosno ranjen’ jer je
ostao bez dua Loomis/Williams i dan-danas mu je neizvjesna budućnost,
Mat Barlow napustio je Iced Earth, razdvojila se Rhapsody Of Fire
osovina Turilli/Staropoli, a Kamelot je i definitivno ostao bez svog
zaštitnog znaka – pjevača Roya Khana. Znali su dobro Thomas i ekipa što
gube, čekali su više od pola godine, nagovarali Khana da se odmori i
vrati, čak su i uzeli privremenog pjevača, Fabia Lionea, no njegova je
odluka bila konačna – nema povratka.

Štoviše, odlučio je da se više neće baviti glazbom, pa je Kamelot, ali i kompletna metalna scena, ostala bez pjevača s karizmom, lidera, frontmena, jednog od rijetkih koji imaju neku posebnu, unutarnju magiju i kada se popnu na stage sve drugo kao da postaje manje važno ili uopće nebitno. I možda još važnije, čovjeka s vokalnim predispozicijama s kojima se malo tko mogao mjeriti, gotovo nestvarnim osjećajima za pjesmu i istinskim proživljavanjem interpretacija. Naravno da je u takvim okolnostima valjalo dobro razmisliti prije konačne odluke o novom pjevaču, a ona je nakon više od godinu dana po potvrdi Khanova odstupanja napokon donesena i izbor je pao na Tommya Karevika iz švedskog benda Seventh Wonder.Zadatak koji se automatizmom postavio pred njega bio je sve samo ne jednostavan, jer naslijediti Khana nije baš lako i bilo tko da se našao na njegovom mjestu jednako bi ga se gledalo pod povećalom. Svi koji znaju Kamelot, od fanova, medija, diskografa, sve do usputnih konzumenata njegove glazbe, očekivali su ovaj album s posebnim interesom upravo zbog pjevača. I da napokon otklonimo sumnje, recimo da jako, jako teško da je Kamelot trenutno mogao naći bolje rješenje od Tommya. On i Khan imaju slične vokale, boje nekih tonova, s time da je Tommyev ipak svjetlijih ‘nijansi’, rekli bismo melodičniji, čini se manjeg raspona, što se najviše osjeća u višim intonacijama, te u grubljim pjevanjima, a isto tako, za razliku od Khana, koji je nešto takvo imao u sebi, Tommy strast i mističnost više kao da želi imati, a manje mu zvuči kao nešto prirodno.

No stil, dramatika, proživljavanje i doživljavanje onoga što, kako i zašto pjeva, tu nema previše razlika, pa bismo mogli, opet, reći da je s njim Kamelot pogodio. Istina, za kompletniju će se ocjenu trebati pričekati nastupi uživo, a ono što je prikazao i pokazao na albumu zaslužuje – respekt. E, sad, koliko se u pjevačkom dijelu uspjelo amortizirati Khanov odlazak, u kompozitorskom, kojim je ovoga puta dominirala osovina Youngblood-Palotai, plus značajna ispomoć koproducenta Mire u orkestralnim aranžmanima, se njegov odlazak i više nego osjeća.

Naime, prisjetimo li se “Ghost Opera” i “Poetry For The Poisoned” izdanja, na kojima je Kamelot poprilično poradio na žestini, na momente i agresiji, eksperimentalnosti, pojačanoj progresivnijoj orijentaciji, “Silverthorn” u dosta momenata djeluje kao ‘ziheraški’ album. Je li možda razlog tome što se nije htjelo previše ići u širinu, eventualno ne opteretiti novog pjevača prije nego se provjeri i uvjeri koliko doista može i zbog toga prišlo prokušanoj formuli kombinacije jednostavnijih melodija, uzvišenih refrena, sjajne muzikalnosti i epske teatralnosti? Moguće. Ona je, neminovno, donijela nekoliko lijepih, brzih i himničnih pjesama, te balada, no nešto takvo se davno ‘ispucalo’, još na albumima “Karma” (2001.), “Epica” (2003.) i “The Black Halo” (2005.), pa ovdje djeluje pomalo izlizano. Srećom, ne i potrošeno.

Nekako se stječe dojam kao da nedostaje više, za Kamelot karakterističnog, slojevitog, kompleksnog pristupa komponiranju, melodijske spontanosti i rezolutnosti, malo više studioznosti, monumentalnosti, dubine, žestine i – iskonske strasti. Ipak, u najvećem se dijelu uspjelo napraviti da Kamelot i dalje ostane ‘misterija’, bend koji na vrlo inteligentan način spaja heavy, power i progresivni metal u koji implementira elemente/utjecaje hard rocka, gothica i klasične glazbe s tmurnom, izraženom, a opet ne prenapadnom epskom atmosferom, pa je tako i ovdje otklonjena mogućnost da mu se stil u potpunosti, ili barem većim dijelom definira.

Treba istaknuti da se radi o raznovrsnom, strukturalnom albumu, s osjetno pojačanim orkestralnim utjecajima, koji u svom najvećem dijelu za sobom povlače i razvlače filmsku atmosferu stalne napetosti i neizvjesnosti, kao i bola i tuge. Prateće vokalne izvedbe raznolike su i raznobojne, bilo one solo, bilo zborske forme, no sve u svemu, iako dosta dobro, sve to istovremeno djeluje i nekako očekivano. Kao i uvijek, odlično su, u gustim naslagama, posložene gitarske dionice s puno prepoznatljivih melodija, ali i dosta oštrih, energičnijih dijelova, kao i nekim vrlo lijepim i brojnim, emocijama ispunjenim solažama. Klavijature su naglašenijih orkestralnih orijentacija i ambicija, no dijelom su i ‘prigrlile’ svoju osnovnu ulogu održavanja dublje, intenzivnije atmosfere, jako dobro su u to uklopljene mračnije bas dionice, dok bismo bubnjeve, više nego do sada, doživjeli priklonjene kolektivu, s tek pokojim agresivnijim solističkim, kombinatorici i kreaciji sklonijem ‘ispadu’.

Hrpetina gostiju dovedena je na ovaj album, pa tako, nakon određenog vremena, više nemamo Simone Simons, već ju je naslijedila Elize Ryd iz Amaranthea, čiji su nježniji vokali generalno bolje legli, no ima momenata u kojima se čini da bi bilo bolje da se povuklo odrješitijim sopranima, što će reći da se moglo i više koristiti Amandu Somerville. Kad je već tu. Bilježimo i kontrastne nastupe Alisse White-Gluz (The Agonist), opet je tu Thomasova kćerka Annelise, koju pamtimo iz vremena “Soul Society”, ovdje angažirana u dječjim pjesmicama i u dječjem zboru, a s Emilie Paeth, Noaom Rizzom, Robertom Hunecke-Rizzom i Cinziom Rizzom, Kamelot je na tragu da bude jedna velika obitelj u pravom smislu tih riječi. U koju bi se uklopila i Simone, no i bez nje bilo je još jakih ženskih aduta, pa tako naglasimo da su cure iz njemačkog benda Eklipse u nekoliko pjesama svojim gudačkim izvedbama dodatno istaknule orkestralni identitet albuma, da je Luca Turilli bio konzultant za latinski, te da su se Miro i Sascha Paeth ponovno dokazali kao pobjednički producentski tandem i sve relacije i korelacije posložili u cjelinu koja zvuči mračno, moćno, ali i profinjeno.

Snaga albuma leži u njegovoj priči, smještenoj u 19. stoljeće, a govori o djevojčici Jolee, koja umire na rukama braće blizanaca i u grob odnosi sve dječje tajne, a obitelji ostavlja očaj, osjećaj krivnje, izdaje i potragu za istinom. Fina priča s pristojnim scenarijem za neki film, koji je pojačala i činjenica da je Jolee u zagrobnom životu odrasla osoba u liku anđela, što je i bila inspiracija za ponajbolji cover u karijeri benda koji je narisao Stefan Heilemann (Epica, Sons Of Seasons). Velika Kamelotova vrijednost oduvijek je ležala i u snazi i vjerodostojnosti prijenosa poante pjesme u memoriju slušatelja, a nešto takvo se ni ovdje nije izgubilo. Tako je jedna, u prvi mah skromna “Sacrimony (Angel Of Afterlife)“, u koju nas uvodi nadahnuti filmsko-dramaturški intro “Manus Dei“, kroz svoju dubinu i težinu, kombinacije Tommyevih ozbiljnih vokala s Elyzinim sjetnim i Alissinim grubim, bijesno-guturalnim, pa gitarskih riffova i orkestracija i pojačane melodičnosti, postala sasvim slušljiva pjesma čiji je dramaturški utjecaj pojačala završna dječja pjesmica i pogotovo videospot, koji u sebi donosi priču albuma.

“Ashes To Ashes” nakon nepotrebnog synth-pop uvoda ima dosta jak naglasak na heavy gitare, značajan joj pečat daju miksevi žestokog gitarskog i klavijaturističkog sola, no u ključnim momentima refrenskih dijelova postaje nekako premekana bez obzira što je vokalno potegnuo i Sascha Paeth, a sličnom bismo mogli doživjeti i “Torn“, kojoj treba dodati jači utjecaj orkestralija i ubrzanog, za power karakterističnog duplog bas bubnjanja. Balada “Song For Jolee” sigurno je jedna od najboljih koju je Kamelot napisao, Tommy ju je sjajno otpjevao, duboko, maksimalno emotivno i kroz svoje intonacije doslovce prenosi bol zbog gubitka (“I’m sorry but I can’t stop the bleeding, crying and its all because of you, one look in the mirror to see what’s real and fake, Jolee“), koju kroz dvije trećine trajanja dodatno potenciraju superemotivni piano i filmske orkestralije, a za takvom atmosferom ne zaostaje ni završni, gitarama obilježeni dio. Highlight albuma, bez dvojbe, koji tjera na razmišljanje koja je doista gornja granica boli koju možemo podnijeti.

“Veritas” je pjesma srednjeg i umjereno brzog ritma s oštrijim Tommyevim i pojačanim opsegom zborskih i ženskih pjevanja, te simpatičnom završnom implementacijom harmonike (István Tamás) koja joj je dala minimalan folkerski ugođaj. “My Confession” je fina, tečna, lagana dark-heavy-power-pop pjesmica, ugodna za slušanje, rekli bismo potencijalni radio-hit koju će mnogi najprije upamtiti, a “Falling Like The Fahrenheit” snažna je, gitarama i melankolijom nakrcana heavy balada. Novi nepotrebni ubodi synth-popa dolaze sa “Silverthorn“, srećom, brzo ih anuliraju orkestracije, a u nastavku slušamo jedan tipičniji, melodični Kamelot naslov s pojačanim zborskim dijelovima, koncepcijski slično kao i u “Solitaire“, s tim da je ona ipak potentnija, a kroz energičnije gitare i bubnjeve u konačnici i – konkretnija pjesma. “Prodigal Son” u svom početnom dijelu kroz crkveni ugođaj predvođen zvonom, orguljama i staloženim, mračnim i krajnje ozbiljnim solo i zborskim pjevanjem prenosi svu ozbiljnost situacije (“Funerale“), koju ne narušava ni nastavak uz akustičnu gitaru i nešto opušteniji vokal u srednjem ritmu, a prvu trećinu od devet minuta trajanja ‘lomi’ snažan gitarski solo. Nakon toga dolazimo i do mini-prog dijela uz otužno pjevanje, aktivnije uključivanje orkestralija, novi, ovoga puta nešto melodičniji solo, u pozadini pojačanog riffanja čuje se zbor, bas izbacuje izrazito duboke, ‘tutnjajuće’ tonove, bubnjevi se uklapaju u powerašku koncepciju ubrzane posljednje trećine naslova, dok filmski, orkestralijama, pianom i zborom ‘nafilani’ outro “Continuum” ne ostavlja ni trunčice mogućnosti za opuštanje.

Uglavnom, jedan je to mračan, krajnje ozbiljan i tužan album Kamelota, otprilike onakav na kakav smo naučeni i kakav smo manje-više očekivali, s naglaskom da je baš to njegov glavni problem. Dobar je to album, nema dvojbe, ali dojam je da se s njim ipak malo previše vratilo unatrag, koristile forme koje su donosile rezultate u prošlosti. Danas one, kako je navedeno, djeluju vrlo zahvalno, ali i dosta ziheraški, rekli bismo, igralo se na sigurnu kartu, i u konačnici, nije se puno pogriješilo, no ne bi se reklo da je”Silverthorn” gornja granica onoga što Kamelot može napraviti.

Možda smo se previše zadržali na odnosu bivšeg i sadašnjeg pjevača, no u ovoj je situaciji to većim dijelom bilo čak i nužno, kao i pri kraju još jednom naglasiti da je ta izmjena napravljena s minimalnim opsegom boli. Kako za članove Kamelota tako i za sve njegove fanove i štovatelje, i zbog toga, ali i zbog samog, u prvom redu glazbenog koncepta albuma, dojam je da ovo nije nova, već nastavak stare ere Kamelota. Ere koju su davno prepoznali mnogi i koja će, sada je i više nego sigurno, mirno i staloženo nastaviti teći dalje.