Islandska elegancija, talijanski temperament

Nemoguće je početi članak o Emiliani Torrini bez da se po starom, nikako ne dobrom običaju ne počnu brojati njezina krvna zrnca. Ukratko, tata Talijan, mama Islanđanka, a nitko iz Imotskog.

Odrasla na Islandu gdje je pjevala svugdje, a možda najviše u talijanskom restoranu svoga tate. U devedesetima, dok je još bila tinejdžerka, objavila je tri albuma na Islandu, a u svojoj dvadeset i drugoj, 1999. izdala svoj debi na engleskom “Love in Time of Science”.

Onda je malo pjevušila u “Gospodarima prstenova” (zamijenila je Björk, koja je odustala zbog trudnoće), preživjela traumatičan gubitak zaručnika, pa malo pisala za Kylie Minogue, zatim 2005. izdala svoj drugi album “Fisherman’s Woman”, a pred jesen 2008. izašao je i treći, “Me and Armini“.

Emilianin najjači adut je nedvojbeno glas, koji, iako karakterističan, hrapav i po zvuku kao da je progutala kutiju Bronhi bombona, izuzetno je sposoban za različite transformacije: bez problema snalazi se u karipskim reggae i dancehall vodama, alternativi na tragu zemljakinje Björk, a u “Heard It All Before” pokazuje mogućnost proširivanja područja djelovanja na teritorij Amy Winehouse (što je s tom djevojkom?).

Ona može i šaptati kao Cat Power ili Isobel Campbell. Nitko ne kaže da bi Emiliana sigurno mogla zapjevati koji hit od Seke Aleksić, ali sumnjam da joj je to visoko na listi prioriteta.

Nešto skrivenija, ali svejedno jaka vrlina je kvaliteta pjesama. “Fireheads” zvuči kao zagubljena pjesma za duet Lou Reeda i Tom Pettya, a “Big Jumps“, “Me and Armini” i “Ha Ha” mogle bi postići razmjeran instant uspjeh kod intelektualnije publike, odnosno one kojoj i sama Emiliana teži.

Za one zahtjevnije tu je podulja i kompleksna “Birds“. Njezin autorski senzibilitet je vrlo rafiniran, na samoj površini suzdržan, a malo ispod nje vrlo temperamentan. Stilski, album podsjeća na soundtrack iz filma “Juno”, u pomalo infantilnom i zaigranom pristupu, međutim, to je samo u odabiru načina izvedbe.

Što se zvuka tiče, Emiliana i njen autorski suradnik i producent Dan Carey (Hot Chip, CSS) se drže pristupa ‘manje je više’, dakle, reći u malo nota mnogo toga. A to im uglavnom i uspijeva, iako i orkestriraniji dijelovi zvuče sasvim dobro. Štoviše, na momente je album prekultiviran, odnosno, Emiliana je sazrjela da uobičajenu zanatsku konstrukciju pjesme malo jače razdrma i ubaci više nekonvencionalnih rješenja.

Albumom dominiraju pjesme nježnijeg tempa i ugođaja (“Hold Heart“, “Beggars Prayer“), međutim u malo opakijim glazbenim atmosferama slušatelj dobiva pravi osjećaj da ga nešto grize. To pogotovo vrijedi za “Gun” i “Dead Duck“, a i blesava “Jungle Drum” je vrlo upadljiva u uho.

Ipak, zadnja pjesma na ovoj kolekciji, “Bleeder“, govori da ni ova teorija ne mora stajati u 100 % slučajeva. Sve u svemu, imamo posla s možebitnom kultnom pločom.

Do sada, “Me and Armini” je u SAD-u dospio u Top 40, dok u Britaniji Emiliani baš nešto i ne ide, ali to se uvijek može promijeniti.