Isklišeizirani Coldplay nastavlja po danceu

    3091

    Coldplay

    A Head Full Of Dreams

    Datum izdanja: 04.12.2015.

    Izdavač: Parlophone / Dancing Bear

    Žanr: Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. A Head Full of Dreams
    2. Birds
    3. Hymn For The Weekend
    4. Everglow
    5. Adventure Of A Lifetime
    6. Fun feat. Tove Lo
    7. Kaleidoscope
    8. Army of One
    9. Amazing Day
    10. Colour Spectrum
    11. Up&Up

    Coldplay već duži niz godina živi na staroj slavi.

    Ne vjerujete? Vratite se na posljednja dva albuma benda i jasno ćete doći do istog zaključka.Nekad su zakucavali hitove bez problema. Ti hitovi su na albumima činili vrlo zaokružene i moćne cjeline, ali kako vrijeme odmiče, tako se Coldplay potpuno pogubio, krenuo prema pop i dance vodama što je kulminiralo na užasnom “Mylo Xyloto“, dok je sljedeći “Ghost Stories” i to uspio nadmašiti te sa sigurnošću možemo reći da je to najlošiji album benda do tog datuma.Zašto samo do tog datuma? Zato jer je upravo ovih dana dobio jakog pretendenta na tu titulu, a zove se “A Head Full Of Dreams“.Točno gdje su stali prošlim albumom, krenuli su dalje, bespućima pop glazbe pomiješane s dance ritmovima i/ili r&b-em. Da, bendovi se trebaju razvijati, mijenjati, ali način na koji su to napravili Coldplay djeluje isforsirano i neuvjerljivo, kao da su to trebali napraviti da bi ih se počelo smatrati nekakvim artističkim bendom.

    Coldplay je poznat po svojim baladama i polubaladama i kad se takve pjesme prepuste producentima elektronske glazbe, često biva razultat sličan ovom, na razmeđi između klasične pop glazbe i jačeg elektronskog štiha. U slučaju Coldplaya, sve je otišlo u onu stranu koja će završiti rezultatom da će se novi album “A Head Full of Dreams” preslušati za deset minuta, ako ne i manje.

    Muziku podržava

    Niz pjesama na albumu je stvarno besmislen jer nekadašnji hitmejkeri su danas postali šabloneri. Sve rade na isti princip samo s manjom snagom, pa je i logični izbor pao na drugačije producente koji će barem malo skrenuti pažnu da je kostur svake od ovih devet pjesama (+ dva bespotrebna međutka) totalno blijed i izlizan.

    Sad, mogli bi reći da je Martin najbolje pjesme pisao prije upoznavanja Gwyneth Paltrow, kad ju je oženio, još je koliko toliko održavao inspiraciju, ali kad su počeli dolaziti prvi problemi u braku, jasno je da je i njegova inspiracija bila sve manja i manja, pa uopće ne čude tolika lutanja Coldplaya.

    Ipak, najbitnija stvar je učinjena, album je vani i sad se s razlogom može ići na turneje. Osnovica svake njihove set-liste su tako i onako prva četiri albuma, a od ova preostala tri će svirati ono što baš moraju jer se prezentira ipak ovaj ‘novi zvuk’ benda. Fanovi će to znati cijeniti i Coldplay će i dalje biti jedna od najvećih atrakcija. Možda im je ovo i posljednja turneja, jer je “A Head Full of Dreams” kao posljednji album. Kad tako postavimo stvari, možda je i najbolje i najpoštenije tako.

    Gdje je nastao problem s “A Head Full Of Dreams” da je to tako loš album? Rekao bih već na samom startu, a to sam već spomenuo, manjak inspiracije. Neke pjesme poput “Amazing Day” smo od Coldplaya čuli već mnogo put, samo su tada bile snažnije, emocijalno nabijene i zanimljivije, dok danas ovo zvuči kao zicer u stilu ‘takve nas pjesme uvijek spašavaju’. Istina, nekad su ih spašavale, ali danas zvuče kao vrlo slabe kopije samih sebe.

    Već u uvodnoj naslovnoj stvari albuma “A Head Full Of Dreams” ćemo zaplesati jer podosta nalikuje na prošli album i ‘Aviciijevoj’ “A Sky Full Of Stars” koja je bila najbolja (jedina koliko toliko dobra) pjesma na albumu “Ghost Stories”, dok je sljedeća “Magic” rađena po recepturi “Hurts Like Heaven” (skladba najbržeg mogućeg ritma za Coldplay).

    Nakon tog dolazimo na glavne probleme albuma, a to je ta mješavina balada i polubalada koje ne mogu spasiti niti svjetske mega zvijezde koje su pak bačene u drugi ili treći plan. Kako drugačije objasniti gostovanje Beyonce koje je gotovo neprimjetno, a njezin vokal se znatno bolje snalazi u ovakvom tipu glazbe (pop, dance, r&b) od onog Chrisa Martina.

    Od ostalih gostovanja, tu su još Noel Gallagher, Tove Lo, Khatia Buniatishvili i Merry Clayton, te producenti Digital Divide, Daniel Green, Rik Simpson i duo Stargate, pa sad znamo zašto postoji ona stara naša poslovica ‘puno babica, kilavo dijete’. Upravo to se dogodilo ovdje jer je očito da su svi vukli na svoju stranu, a na kraju je Coldplay ugodio svima i sebe bacio u četvrti plan.

    Kad napravimo neki suma sumarum sedmog i nazovimo ga zasad posljednjim albumom Coldplaya (siguran sam da će prije ili kasnije opet izdati novi studijski album usprkos svim najavama koje govore suprotno), slobodno možemo reći da spada u rang svojeg prethodnika “Ghost Stories”.

    Coldplay ovdje najbolje zvuči kad su svoji, kad sviraju orkestralne klavirske balade poput “Everglow” ili “Amazing Day”, ali upravo te pjesme i najbolje pokazuju koliko je bend s godinama omekšao i postao manje sposoban napraviti suvislu baladu.

    S druge strane, mnogi uspoređuju ovu novu dance fazu Coldplaya s drastičnim zvukovnim promjenama kao što su imali bendovi U2 i The Rolling Stones, a neki su se čak dotakli i posljednjeg albuma Arcade Firea, ali činjenica je da je jedina poveznica između njih upravo to, promjena zvuka k dance vodama.

    Za svakog navedenog bi mogli reći da su više ili manje uspješno to napravili, a vjerujem da će se mnogi složiti sa mnom kad ću reći da im Coldplay u dance zvuku nije do koljena. To čak nema niti veze s producentima i samim zvukom, već bih rekao da je glavni problem samo pisanje pjesama jer Martin više nema tu snagu da zaokruži album jakim pjesmama. I tako se počne vrtiti u krug, počinje zvati sve više suradnika, a suradnici žele po svojem… I tako nekoliko krugova dok ne dobijemo nešto poput “A Head Full of Dreams”.

    Hvala, ako ste i sami shvatili da idete u skroz krivom smjeru i ne možete se više izvući iz klišeizirane glazbe, pa je možda stvarno najbolje da “A Head Full of Dreams” i bude posljednji album.

    Muziku podržava