Intuitivne izvedbe spontanih komunikacija

    779

    Keith Jarrett/Gary Peacock/Jack DeJohnette

    My Foolish Heart (Live At Montreux)

    Datum izdanja: 22.10.2007.

    Izdavač: ECM / Dinaton

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Four
    2. My Foolish Heart
    3. Oleo
    4. What’s New
    5. The Song Is You
    6. Ain’t Misbehavin’
    1. Honeysuckle Rose
    2. You Took Advantage Of Me
    3. Straight, No Chaser
    4. Five Brothers
    5. Guess I’ll Hang My Tears Out Of Dry
    6. On Green Dolphin Street
    7. Only The Lonely

    Klavirist Keith Jarrett sa svojim, takozvanim Standards Triom, u kojem uz njega sviraju kontrabasist Gary Peacock i bubnjar Jack DeJohnette, neumorno istražuje američku pjesmaricu jazz i popularne glazbe.

    Gotovo četvrt stoljeća obrađujući najpoznatije skladbe koje jazzistima služe kao nadahnuće i poticaj za improvizacije, utemeljio je malu školu jazz standarada. Naime, želim li doći do podataka o jazz standardima: točnim nazivima skladbi ili njihovim autorima, više se ne služim knjigama, katalozima ili internetom nego diskografijom spomenutog trija.

    Nakon sedamnaest albuma što ih je Trio snimio za tvrtku ECM, a gotovo svi su posvećeni standardima, postavlja se pitanje koliko ima smisla iznova objavljivati konceptualno i stilski sličnu glazbu. U Jarrettovu slučaju ima, a obrazloženje leži u koncertnim snimkama. Naime, mnogi od već objavljenih albuma donose snimke s brojnih nastupa u najpoznatijom svjetskim koncertnim dvoranama, a upravo one donose esenciju jazza. Nekoliko snimaka nadahnutih koncertnih izvedbi brižno je pohranjeno u gornjoj ladici Jarrettova radnog stola, u pretincu nazvanom ‘Prioriteti’.

    Šest je godina ovaj kultni glazbenik brižno brisao prašinu sa snimke koja je bila na vrhu prioriteta, što ju je s Peacockom i DeJohnetteom ostvario 22. srpnja 2001. na Montreux Jazz Festivalu, čekajući pogodan trenutak za njezino objavljivanje.

    Muziku podržava

    I na ovom koncertu sve je organizirano besprijekorno, a to je jedini kriterij koji Jarrett priznaje. U to sam se uvjerio prisustvujući njegovim koncertima. Jednom je prigodom koncert debelo kasnio, a organizator se ispričavao da trebaju još malo vremena kako bi ispunili sve uvjete, između ostalog i dovoljno prigušili rasvjetu.

    Kad su umjetnici konačno došli na pozornicu i trebali započeti koncert, Jarrett se naglo dignuo i otišao. Organizator se ponovno ispričao rekavši da svjetla još nisu dovoljno prigušena. No, nestrpljiva je publika taj perfekcionicam oprostila već kod prvih taktova glazbe kojom su svi bili začarani. Upravo zato što su zadovoljeni svi uvjeti, posebice oni koji se odnose na kvalitetu tonskog zapisa, mnoge su koncertne snimke primjerene i za objavljivanje na kompakt disku. Možda su zato mnoge snimke objavljene na CD-ovima ostvarene na koncertima Japanu gdje je uvijek sve po špagi.

    I novi se album odlikuje sjajnom snimkom, u usporedbi s drugim produkcijama na razini studijskih a ne koncertnih. No, najvažnija je glazba koja je odraz nadahnuća. Bez obzira koliko ste se glazbe Standards Tria naužili, i slušajući ovaj CD obuzet će vas intuitivne izvedbe spontanih komunikacija, uživanje glazbenika u interakcijama, duboko proživljena svirka najviše estetske razine. One donose stilski širok raspon nadahnuća, ali i prezentacije, od tradiciuonlnog preko maintstream do suvremenog iskaza, ali uvijek prepoznatljivim, Jarrettovskim riječnikom i zvukom.

    Naime, osim što se u nekim izvedbama upuštaju u individualne ili kolektivne free improvizacije, primjerice u Monkovoj “Straight No Chaser“, u nekima se više nego ikad okreću tradiciji što nedvosmisleno tvrde izvedbama Wallerovih standarada “Ain’t Misbehavin’” i “Honeysuckle Rose“.

    Osim prema skladateljima popularne glazbe, ali i spomenutom inovatinom klaviristu, Jarrett poštovanje iskazuje i prema drugim sviračima i autorima modernog jazza, primjerice izvedbama skladbi “Oleo” Sonnya Rollinsa”, “Five Brothers” Gerrya Mulligana”, te “Four” Milesa Davisa.

    Davor Hrvoj

    Muziku podržava