Intuitivan osjećaj za nekonvencionalan ritam

Prva stvar koja mi je pala na pamet prilikom prvog preslušavanja ovog albuma su Manu Chao i Panda Bear (te u određenoj mjeri mjeri Animal Collective) – afrobeat, tropicalia, calypso, freak folk… To su samo neki od žanrova s kojima se El Guincho (iliti Pablo Díaz-Reixa) više nego uspješno poigrava.

Glazba koju stvara je tako predivno šarena, vesela, razigrana i pomalo čudna da je teško ne micati se u njenom ritmu sa zadovoljnim (i pomalo blesavim) izrazom lica.

Iako je El Guincho one-man band koji svoju glazbu stvara uz pomoć laptopa, on uspijeva ostaviti dojam punokrvnog benda koji se spontano okupio u nekome malome baru iz ljubavi prema dobrome plesnome ritmu i opuštenoj zabavi.

Loopovi koje stvara su hipnotički, ali nikada ne prelaze u domenu izluđujućeg jer je El Guincho dovoljno pametan da zaustavi to ponavljanje prije nego što postane naporno i kao rezultat uspijeva stvoriti pravi mali dragulj od albuma. Mali tropski otočić blaženo izoliran od ostatka svijeta.

Svi elementi koje koristi su već isprobani negdje, poznati su od prije, ali originalnost leži u načinu u kojemu ih spaja. Skoro sa dječjim pristupom koji ostavlja otvorenu mogućnost povezivanja relativno udaljenih izričaja u neobične kombinacije koje ipak zvuče smisleno i ispravno. Stvorio je album koji pršti od entuzijazma i raskalašenih, tropskih ritmova sve do posljednje pjesme.

“Alerganza” je puna života s pomalo vrtoglavom zbirkom zvukova koji jure nevjerojatnom brzinom. Ne postoje konvencionalni refreni (sve pjesme su među ostalime na španjolskom) i zapravo nema ni potrebe za njima jer su ritam i melodija glavni pripovjedači koji imaju samo jedan cilj – da vas natjeraju na ples.

Album je veseo i lagan, nema pretenzija za nekim većim smislom. Nemirna energija izviruje iz svake pore i nemoguće ju je ignorirati, ali da budem iskrena – ne vidim razloga zašto bi netko htio ovo ignorirati…

Tekst: Iva Mihalić