Introspekcija: autorsko sazrijevanje

Gledajući naslovnu stranicu i osluškujući dvanaest pjesama s albuma “Tramp” brojni obožavatelji Sharon Van Etten zasigurno će izustiti: “To je fotografija inicijacije!“.

Crno-bijela fotografija glazbeničinog lica u krupnom planu naprosto
aludira na “Fear”, glasoviti album Johna Calea iz 1974. godine, što
stvara sljedeću interpretaciju ove simboličke identifikacije: napokon se
na trećem uratku iz ‘autobiografske trilogije’ strah transformira u
autoričinog suradnika. O čemu se radi?Na česta pitanja o autobiografskoj osnovi albuma “Because I Was In Love” (2009.) i “Epic” (2010.), Sharon Van Etten novinarima uglavnom daje afirmativne odgovore, objašnjava na koji je način glazba odigrala terapijsku ulogu u njezinom životu nakon bolnog raskida s nasilnim ljubavnikom. Osnovna funkcija stvaranja glazbe u tom se razdoblju svodila na funkciju ‘iznova se pronaći’, sakupiti razasute krhotine svoje osobe i izgraditi se, o čemu zapravo svjedoče introspektivni stihovi ispunjeni motivima emocionalne ranjivosti, strepnje, žalosti, krivnje, izgubljenog povjerenja, gorčine.Estetičko oblikovanje mučnog iskustva kroz autobiografske rekonstrukcije implicira, dakako, i formiranje autorskog rukopisa. Ako su glazbeno putovanje između dva navedena albuma obilježili ton ispovijesti i terapijski učinak pisanja, “Tramp” označava inicijaciju u višedimenzionalno stvaralaštvo ‘folk rock trubadura’. Kratko rečeno, karakterizira ga poetička zrelost.

Sharon spoznaje neraskidivu isprepletenost umjetnosti i života, ali i diskrepanciju između dotičnih izvedbi, tj. izvedbe unutar osobne, intimne sfere i izvedbe autorskog pisma (što budi reminiscencije na autorski opus glazbenica kao što su Pattie Smith, PJ Harvey, Shannon Wright). “Tramp” više nije sastavnica žalovanja, oplakivanja, nesigurnosti; to je konstruktivni proces suočavanja s vlastitim strahovima, pogreškama, željama, a ako se zacakli suza u kutku oka, to je suza oslobođenja, radosti i vraćene snage.

Gledajući instrumentalnu razinu, “Tramp” stapa progresiju folka s indie rockom, no s obzirom na broj suradnika (Zach Condon (Beirut), ulogu producenta preuzima Aaron Dessner (The National), Matt Barrick (The Walkmen), itd.), a u većini slučajeva to su dugogodišnji prijatelji Sharon Van Etten, kreativne intervencije oko aranžmana su (neočekivano) svedene na minimum.

Od dvanaest pjesama vrijedi istaknuti hitoidnu “Serpents“, refleksivnu “All I Can“, anksiozni ugođaj “We Are Fine“, dirljivu “Ask” te sarkastičnu “I’m Wrong“. Gdjegdje se čini da su glazbena ‘rješenja’ uljuljkana u zonu udobnosti, ali u cjelini se ipak nazire otvorenost za buduća istraživanja. Naposljetku, melankoličan i melodiozan vokal, na trenutke čak hrapav i izmučen, efektno upotpunjuje slične nedostatke.