Intelektualno misaoni djent iz engleske

Srećom po neke, i totalno nepostojeće za neke druge, postoje bendovi koji ne služe samo za slušanje. Mislim, naravno da ih se sluša, ali kada pored modernog benda staviš naziv prog ili taj novokomponovani ‘djent’, dobivate bend čiji albumi nisu onako za usput, već albumi za sladokusce, analitičare, istraživače i ljubitelje detalja.

Da izraz ‘djent’ jednostavno moramo staviti pored imena Tesseract postaje jasno kad dečki odu na turneju pod nazivom, pazite sad ovo, “The League of Extraordinary DJENTlemen”. Svojim prvim albumom “One” postavili su temelje savršeno osmišljenih modernih prog pjesama, ali vokal koji se usuđuje zalutati u žestoke predjele im se jednostavno nije svidio. Čak su i sami priznali da su tako zvučali samo jer su se htjeli nekako približiti metal zajednici.

Sve je to iza njih i novim albumom “Altered State” okrenuli su ploču – barem što se vokala tiče. Novi lik je Ashe O’Hara i apsolutno nigdje ne dolazi ni blizu growlu ili vrisku. Muzički su otišli u malo atmosferične vode i u tom aspektu novo pjevanje im jako paše. O’Hara je negdje između glasa The Mars Volte ili Circa Survive, dakle dosta visoko, ali i sneno.

Muzički se i dalje igraju matematike, pa na “Nocturne” rješavaju stostruke integrale s ispucanim ritmom, ali dobra stvar je što to ne zvuči nakaradno, već tečno i učinkovito. Producenti i tonci svršavat će nad čistinom i mašću zvuka na “Exile“, a oni koji žive u svijetu žica primijetit će da je ovo bend koji se jako bazira na bas gitari! Pokazuju to riffovi, progresivno slepanje i topli zvukići na “Resist” i “Palingesis“. No, ta toplina je ništa u odnosu na simpatične dvominutne saksofon milozvuke s “Calabi-Yau“.

Iako će mnogi ovo shvatiti kao ‘izdjentirani’ Dream Theater, Tesseract su uspjeli postići da zahtjevno muziciranje i inženjersko shvaćanje ritmova ne iziskuje preveliko prog dramatiziranje. No, činjenica je da je ovo tzv. pametna muzika, onakva kakva neke već i živcira, jer nerijetko ode predaleko. Ovi Englezi tome su dodali tu nekakvu misaonost i mističnost tim laganim vokalčićima (zamislite ultimativno najnježniji trenutak Toolovog Maynarda) i zaradili pokoji plus. Iako mi se osobno prošli album više sviđa upravo zbog vokala, koji je omogućio da pjesme budu dinamičnije i raznolikije.

Kako i priliči progresivcima, ni ovdje se ne radi o deset nabacanih singlova, već o konceptu od četiri dijela – “Of Matter“, “Of Mind“, “Of Reality” i “Of Energy” koji zajedno s osnovnim imenom albuma čine sve što je bend prolazio u posljednjih nekoliko turbulentnih godina.

Pronađe se pokoji trenutak kad sve pokušava djelovati preintelektualno i nekako šminkerski. Čak i kao neki pop bend koji je doktorirao svoje instrumente i svira na devetožičanim gitarama, ali Tesseract su definitivno sam vrh trenutne prog-metal scene. Barem onog staloženog dijela.