Indie rock prvijenac godine

Teško sam mogao zamisliti da će me jedan prvijenac više oduševiti od MGMT-ovog “Oracular Spectacular“, ali evo, dogodilo se i to. Jedan prijatelj mi je preporučio “The Airing of Grievances” benda Titus Andronicus i ljubav se rodila na prvo slušanje.

OK, tu sam djelomice i ja kriv što volim specifične bendove koji nisu ograničeni normalnim formama i klasičnim strofa-refren pjesmama, a Titus Andronicus je upravo jedan takav, bez nekih striktnih pravila, s mnoštvo improvizacije i prije svega odlične glazbe u kojoj se može uživati do iznemoglosti, a da album ne dosadi.

U čemu je fora s Titus Andronicus? Jednostavno, miješaju mnoge žanrove, brutalno su žestoki, a opet vrlo simpatični, garažni rock su doveli gotovo do ruba pop melodija, a da pritom nisu izgubili svoju britkost.

Od žanrova, na pjesmama se isprepliće garažni rock, punk, shoegaze, blues, folk i power pop, sve da bi se što bolje dočarao bijes kojeg osjećaju članovi benda.

Svaka pjesma, a ima ih devet na albumu, donosi novu priču u kojoj se vokal dere iz sveg glasa, a gitare ispuštaju zadnje atome energije. Kada ih slušam, zamislim si kakav bi to mogao biti njihov koncert, vjerojatno bi bio za pamćenje, pošto, vjerujem, da bi ‘izgorjeli’ na pozornici. Takvog sam dojma jer na ovoj studijskoj snimci zvuče kao da idu do kraja, da ne znaju drugačije.

Ne znam kako će frontmen Patrick Stickles zapamtiti sve tekstove jer su svi vrlo dugački s vrlo malo ili gotovo ništa ponavljanja, bez klasičnih refrena, ali to je ono što ističe Titus Andronicus od ostalih, naravno, uz nemoguću interpretaciju samih tih stihova. Takvim stihovima prepunih literarnih referenci, bend se ističe kao jedan od rijetkih koji uvelike paze na svoj poetski rukopis, a on je vrlo karakterističan, bijesan i otkačen, u biti isti je kakav i cijeli bend.

Započeli su kao trojac u proljeće 2005., danas su kvintet, a u jednom periodu ih je bilo i jedanaest u bendu. Ime benda su nadjenuli po jednoj od prvih Shakespeareovoj drami koja nije toliko značajna za njegov opus. Imaju vrlo zabavnu MySpace stranicu, na kojoj se može vidjeti kakvi su luđaci (u pozitivnom smislu).

Uvodna “Fear and Loathing in Mahwah, NJ” počinje folkično, kao iz neke bačve, do trenutka kada se bend ne zadere ‘fuck you’, a tada pjesma maksimalno promijeni ritam, postane opaka brijačina, bučnih gitara, smionih solaža i divljačkog deranja umjesto pjevanja.

Buku koju proizvode teško je opisati, ali taj njihov duševni nemir najbolje se iščitava s takvim svirkama koje i prevladavaju na albumu. Glavne tekstualne smjernice benda mogu se najbolje uvidjeti i na ovoj pjesmi pošto su stihovi prepuni mržnje.

“My Time Outside the Womb” je tipičan rock ’60-ih, na tragu The Beatlesa i The Kinksa, “Joset of Nazareth’s Blues” je folk blues iz pakla gdje frontmen Patrick Stickles dere glasnice do iznemoglosti, a dodatno pjesmu uljepšava usna harmonika, dok je “Arms Against Atrophy” ponovno toplo hladna, s ubitačnim gitarskim riffovima, koji se nakon nekog vremena za par nijansi stišaju, da bi pred kraj ponovno pucali najžešće što znaju.

U “Upon Viewing Brueghel’s ‘Landscape with the Fall of Icarus’” povremeno koketiraju s The Strokesima, ali na svoj jedinstven način, “Titus Andronicus” je folkično obojena punk stvarčica i djelomično podsjeća na Brucea Springsteena sa “Seger Sessiona“, najduža gotovo osmominutna “No Future” je blues-rock balada kakva se nikad ne čuje na radiju (zanimljiva tekstualna samoironija “There is not a doctor that can diagnose me. I am dying slowly from Patrick Stickles Disease“), ‘nastavak’ “No Future Part Two: The Day After No Future” ima The Clashovski uvod i zaraznu melodiju, dok je posljednja “Albert Camus” maksimalno spaljena, a progovara o egzistencijalizmu.

Ako ste spremni razvaliti svoj stereo uređaj, “The Airing of Grievances” je zasigurno album za vas, jer bez imalo milosti ide do krajnosti izdržljivosti. Krika i bijes su ukomponirani u vrlo zavidnih 45 minuta koje će teško nadmašiti neki debitant do kraja godine, pa se samim time, po mojem mišljenju, ovaj album uvrštava u sam vrh ovogodišnje diskografije.

Nadam se da će ovaj album s vremenom stići do većeg broja slušatelja jer svojim šarmom to zaslužuje, a ne da bude samo skriveni dragulj kojeg će indie fanatici (tu vjerojatno i ja spadam) štovati i dizati u nebesa kao jedno od kultnih djela novije američke diskografije.

Moglo bi ga se opisati kao žešća verzija Arcade Fire, ali i oni nisu odmah eksplodirali, nego su se malo po malo dizali do statusa najvećeg indie benda današnjice, tako da vjerujem da će s vremenom doći red i za Titus Andronicus.

Glavna boljka benda je ta što se nikad neće približiti američkom mainstreamu, a samim time će i teže dolaziti do svog medijskog prostora, ali i bolje jer se tako neće moći ‘prodati’. Kada bih rekao da vam toplo preporučam ovaj album, bilo bi to samo pola istine, ustvari smatram da ovaj album svakako morate imati u svojoj kolekciji, jer se rijetko može čuti ovakav kreativni bijes složen u 45 minuta kao na “The Airing of Grievances”.