Indie kameleoni

Yeah Yeah Yeahs je bend koji je karijeru započeo u najvećem jeku praćenja malih indie bendova, sjeli su u vlak s prvijencem “Fever to Tell”, te malo po malo postali jedan od najcjenjenijih bendova svoje generacije.

Razlozi tome su višestruki, a možemo početi s frontmenicom Karen O koja se svojom karizmom i umijećem interpretacije ubraja u sam vrh modernih pjevačica, pa ne čudi da ju mnogi pozivaju na raznorazne suradnje, počevši od crtića, pa do različitih glazbenih projekata.

Svakim albumom u potpunosti se promijene, a pri tome ne podbace. Prvi album bio je zaigran, drugi je bio maksimalno ogoljen, treći je bio gotovo plesna rapsodija, dok su za četvrti ponovno okrenuli ploču i složili jedan novi album koji ima tek male poveznice s prošlim albumima.Netko bi se mogao pitati, ako imaju toliko kvaliteta, zašto nisu u najvišem rangu indie rocka? Razlog leži u tome što im između albuma prolazi možda malo predugačko razdoblje, najmanji period bio je tri godine, a sada je čak četiri, budući da je “It’s Blitz!” izašao još početkom 2009.Bilo kako bilo, “Mosquito” je vani i ponovno je spreman preuzeti salve pohvala kao i njegovi prethodnici. Sačinjen je od 11 skladbi i oko 47 minuta u kojima su ponovno stali na loptu, baš nešto slično kao i s albumom “Show Your Bones“.

Kada uzmemo u ruke album, prvo što vidimo jest omot koji je malo odbojan, barem meni. Da ne znam za Yeah Yeah Yeahs, prema coveru bih zaključio da je u pitanju horor punk bend jer slika djeteta i velikog komarca koji ga želi upiknuti u ‘radioaktivnom modu’ slike točno na to asocira. Ujedno, sama naslovnica pomalo podsjeća i na kultni “Nevermind” Nirvane, pa možemo reći da im ovog puta baš i nije uspjelo s omotom albuma. Sva sreća, dizajn albuma je najmanje bitan, bitno je ono što je unutra na CD-u.

Već sam ranije spomenuo da bismo ovaj album mogli usporediti s drugim albumom. Kako je prvi album bio živahniji, tako ga je drugi poklopio. Slična situacija je i sada, “It’s Blitz!” bio je razuzdan i vrlo plesan, dok ovaj ponovno obiluje laganijim i kompleksnijim stvarima.

Glazbeni slijed razvijanja i dalje se kreće prema elektronskim vodama, pa su osnove svih pjesama masni synthovi koji su potom optočeni Nickovom gitarom i ritmom. Djelomično bismo ovo usmjerenje mogli usporediti s Gossipom, ali Yeah Yeah Yeahs i dalje možemo nazivati rock bendom, dok je ono što je Beth Ditto napravila s Gossipom na zadnjem albumu čisti pop.

Ukratko, “Sacrilege” bismo već sad mogli proglasiti jednim od klasika benda, zanimljiva vokalna rješenja uz intrigantnu podlogu dovoljno su jaka da pjesma bude predstavljena kao najavni singl albuma, slijedi ju synth balada atmosfere “Subway“, dok će naslovna “Mosquito” gotovo sigurno biti jedan od najvećih favorita albuma, ako će se voditi kakva fanovska anketa.

S “Area 52” su se vratili desetak godina unatrag, na zvuk kakav su nam prezentirali na debi albumu, odlična “Buried Alive” neuobičajena je zbog ubacivanja reperskih dionica Dr. Octagona, dok kulminacija albuma dolazi s predzadnjom “Despair” gdje se pokazuje sva veličina Karen O.

Poigravanje s elektroničkim elementima kod rockera često završi neskladom, a ponegdje i žešćim debaklom, ali u slučaju Yeah Yeah Yeahs vidi se da gotovo da i ne mogu napraviti (preveliki) loš korak. Iskustvo koje su stekli u matičnom bendu, ali i nizu suradnji, nosi ih na neistražene teritorije s kojih se ponosno vraćaju kao istraživači koji su istraživali ‘nove svjetove’.

Ipak, album ima jednu manu koja se najviše osjeća u središnjici albuma, a to je prevelika ujednačenost koja previše usporava tijek albuma, pa album malo zapinje. Šteta da u tom dijelu nije ubačena još koja uvjerljiva brijačina poput naslovne skladbe jer bi tako album dobio na boljoj prohodnosti, a samim time bio bi i uspješniji.

Četvrti album “Mosquito” još jednom je pokazao da su izvorni bendovi indie revivala početkom prošlog desetljeća i dalje vrlo aktualni i dobri, spremni opravdati nekadašnji hype koji su imali. Istina, nekima to ide lakše, a nekima znatno teže (primjer The Strokes), ali konstantno se mijenjati iz albuma u album i ostati uvijek na vrlo visokom nivou, to mogu rijetki, pa zato možemo proglasiti Yeah Yeah Yeahs najuspješnijim indie kameleonima.