Imaju i strast i srce, i svoj swamp’n’roll

Pomalo je čudno imati prepoznatljivi singl i po njemu nazvati album, a na samom albumu te skladbe ipak nema… Mnogi se pitaju zbog čega je do tog došlo…

Nakon prvijenca, Garage in July krenuli su dalje haračiti svojim swamp’n’roll zvukom (vrlo lijepo su izmislili taj izraz i žanrovski im vrlo dobro odgovara), ali ipak nisu uspjeli postići toliku vidljivost. Tu je uletjela Croatia Records i dečki su je iskoristili za promociju u vidu singla “Imaš li strasti” koji je dobio značajniji prostor u odnosu da su ga izdali samostalno.Svi znamo kakva je situacija s našim diskografima, pa iako je želja bila obostrana, jasno je bilo da novi album Garage in Julyja ne bi izašao tako brzo jer nisu prioritetni izvođači, pa se bend vratio već prokušanoj formuli, budući da su cijeli album imali već gotov. Naravno, postoji žaljenje što na albumu nema i spomenutog hit sigla, ali tu su pravne stvari u igri zbog čega ne može biti.Naravno, sama pjesma “Imaš li strasti” bi dala novu dimenziju albumu jer je prava rockačina, ali i bez nje, album je vrlo moćna garažna rock mašina, pa ne čude već mnoge pohvale na račun benda i albuma.Ako su prvim albumom možda bili manje vidljivi, ovim bi svakako trebali doći do željene publike jer je sasvim jasno da se rock lako, ali sigurno vraća u modu jer mnogi (uvjetno rečeno) manji bendovi su počeli puniti sve veće prostore, a kvaliteta za uspjeh kod ovih Osječana svakako postoji.Prije svega, da uopće ne gledamo glazbenu stranu albuma, već isključivo želju, trud i energiju, album bi po tom pitanju dobio visoke ocjene. Vidi se da bend daje maksimalno od sebe u pjesme, da ljudima prezentiraju sve ono što im je u srcu i duši, pa sam naslov albuma “Imaš li strasti” je toliko logičan jer je strast ono što u prvom redu pokreće Garage in July.

Nakon podužeg uvoda, vrijeme je konačno i za opis albuma koji se bazira na garažnom rocku. Ono što će ljudi primijetiti, bend pjeva na hrvatskom i to odmah budi mnoge lokalne asocijacije u kategoriji ‘uzori i utjecaji’. Ponajprije, mnogim našim bendovima su uzori rane Majke i Partibrejkersi, a s druge strane, slobodno bih spomenuo i Erotic Biljana & His Heretics, iako je jasno da su njihovi uzori bendovi poput The Sonics i The Stooges, a vjerojatno i rani The Black Keys.

Uvodna “Imam srce” je tako postala najavni singl albuma koji može fino poharati alternativniji radijski eter, u “Muzici po guzici” oživljavaju duh Kojota, dok “Ne govori da me znaš” zvuči kao da su tražili inspiraciju po Divljem zapadu (možda stvarno i jesu uz stalne reprize kaubojskih filmova na telki), a sve završava sa “Svemirski igrači” za koju se nadam da će izabrati kao jedan od narednih singlova albuma.

Jedna doza zahvale uzoru jest blueserska (tu bih rekao da najviše dolazi do izražaja izraz swamp’n’roll) “Za Iggyja” koja spada u tešku kategoriju jer gitare gaze sve pred sobom, dok vokal izgara. Naravno, to izgaranje se osjeća i u drugim pjesmama, pa je dobro što album ima deset pjesama jer ne znam da li bi Jimmy totalno izgorio da je morao još pokoju otpjevati.

Iznenađujući vrhunac albuma nalazi se u drugoj polovici s dugačkom (minutaža joj je sedam i pol minuta) “Sebe ugasiti blues” koja zvuči kao da ju je napravio Bare u pokajničkim danima.

Imaju strasti, imaju srce, imaju blues i imaju svoj swamp’n’roll! To bi im trebalo biti i više nego dovoljno da naprave pravu stvar. Ako su ranije bili manje vidljivi, sad bi im se mnoga vrata trebala mnogo lakše i brže otvarati, a drugi studijski album je pravi dokaz za to. Nadajmo se samo da neće prerano izgorjeti jer nastavak ovakve priče svakako želimo čuti.