Imaginarij nelagode: estetičke reinvencije

Zadobijete naklonost britanskih glazbenih kritičara, steknete nominaciju za lovorom obraslu titulu ‘next big thing’.

No kada se vaš album prvijenac službeno usidri unutar promjenjive
natjecateljske klime tržišta, ti isti glazbeni znalci elegantno vam
dodijele osrednje ocjene, obrazlažu ‘slijepe pjege’ vašeg rada, štoviše,
iznose naputke za kvalitetniju obradu ogromnog ‘prostora za napredak’,
iz žanrovske riznice vade i argumentirano kaleme ‘zakonitu’ oznaku:
gothic.

Otvara se pitanje iz čega proizlazi to uzajamno nerazumijevanje: nezadovoljenih kritičarskih standarda ili nedovoljno autorske vještine? No, ovdje se nećemo eksplicitno baviti odgovorima na ta pitanja, već krenuti drugim zaobilaznicama.Za suvremenog čitatelja upoznatog s europskom književnom tradicijom Esben And The Witch predstavljat će tek istoimenu inačicu stare danske bajke, iako biste slušajući “Violet Cries” ove družine iz Brightona vjerojatno mogli zamisliti atmosferu mitoloških krajolika dotične post rock ekranizacije.

Čak ako i djeluju ‘začudno’ okruženi glazbenicima kao što su The New Pornographers, Kurt Vile ili Ted Leo And The Pharmacists iz okrilja diskografske radionice Matador Records, Esben And The Witch i dalje unose snažne elemente invencije unutar engleske verzije kolotečine nazvane indie rock. Kratko rečeno, stvaraju na višestruko isprepletenim žanrovskim sjecištima, što, naravno, uvelike obećava za album prvijenac, ali nužno ne garantira buduće uspjehe, niti opravdava eksperimentalnu monotoniju aktualnog izdanja.

“Violet Cries” obavija maglica zvukovne singularnosti, bez obzira što se u trenucima klimaksa približavaju kreativnim sferama Mars Volte ili Björk. Ne bismo previše pogriješili kada bismo ih nazvali intermedijalnim projektom, budući da bilježe suradnju s umjetnikom Karlom Sadlerom, a nastupe uživo izvode na granici umjetničkog performansa.

Valja ipak istaći kako album obilježava ambivalentnost. Ne radi se o nepristupačnom uratku, no slušanje čini zamornim upravo ta blaga doza suviška, vrsta gomilanja bremenitih vokalnih bravura Rachel Davies, nerazrađenih stihova. Težnja ka sveobuhvatnosti ovdje se naprosto očituje nesrazmjerom između uznemirenih krikova i zastrašujućeg ponavljanja, te ‘impresionističkih varijacija’ poprilično nelagodnog ‘ekspresionističkog sadržaja’.

Album otvara “Argyria” (doslovno bi označavala bolest ‘nakupljanja’ srebra u tijelu) kao odlična najava atmosfere, raspona instrumentalizacije i vokalnih sposobnosti. Suprotno, zaključna skladba “Swans“, ugođaja nalik na unplugged tužaljku, implicira zaokruženost i umiruje furiozne kretnje introvertiranih svjetova, iako ostavlja zrno neizvjesnosti, otvorenosti.

“Marine Fields Glow” lansira slušatelja u eterične krajolike, te se gotovo neprimjetno stapa s uzburkanom “Light Streams“, gdje nailazimo na efektno dozivanje, odnosno, reflektiranje glasova. “Hexagons IV” diskretno uvodi elektronske dionice označavajući stvaralački obrazac cjelovitog “Violet Cries”: mogućnost zasebnog stilskog egzistiranja pojedinačne skladbe, te njihovo međusobno stapanje, zbog čega album funkcionira kao homogena struktura.

“Marching Song” (mnogi hvale potresni videouradak), “Chorea” (izaziva reference na poremećaje u kretanju) i “Eumenides” (sadrži aluzije na grčku mitologiju) predstavljaju noseće oblasti albuma. Dijalog progresivnih gitara i elektroničkih distorzija izgrađuje uznemirujuće koloplete: bjesova, mučnine, proganjanja, osvete, nasilja.

Ovom nizu mogli bismo pridružiti i “Warpath” kada se ne bi ubrajala u slabije ostvarenje albuma, gdje instrumental nezgrapno dominira nad stihovima. “Battlecry/Mimicry“, dugačka tek minutu i dvadeset sekundi, osim što se izljeva u “Eumenides”, uvelike kreira ugođaj filmske glazbe, gotovo da inicira scenu ‘najave katastrofe’ iz steampunk filma.