Ima li svaka bajka sretan završetak?

“It’s A Wonderful Life”, posljednji album Sparklehorsea iz 2001. godine, bio je pravo malo remek-djelo. Onakvo za kakvo se samo možete nadati da će se ponoviti. Nadati smo se mogli posljednjih pet godina, a sada nam preostaje da vidimo (tj. čujemo) što je Mark Linkous za to vrijeme radio. Još jedno remek-djelo? Možda.

Gospodin Linkous piše predivne melankolične pjesme i prava je šteta što mu treba toliko vremena da izda novi album. Zapravo bi se sama činjenica da je “Dreamt Of Light Years In A Belly Of A Mountain” uopće ugledao svjetlo dana mogla nazvati čudom, jer su mu na putu do izdavanja stajali brojni Linkousovi problemi, frustracije i depresije, te njegova već svima poznata borba s ovisnošću.

Također treba naglasiti da se nekoliko pjesama s ovog albuma već pojavilo na tržištu u posljednjih pet godina, te da sam album traje samo malo duže od 50 minuta, što samo dokazuje da njegov nastanak Linkousu nije bio nimalo lak posao.

Ipak, svoje vjerne fanove Linkous ni ovoga puta neće iznevjeriti, jer album doista posjeduje sve elemente karakteristične za neki Sparklehorse album.

Ima tu krhkih ljubavnih balada (“Return To Me“), folk-rock melodija (“Please Don’t Take My Sunshine“), te rockerskih stvari, ubačenih tek toliko da razbiju potencijalnu monotoniju na albumu (“Ghost In The Sky” i “It’s Not So Hard“). Takve su pjesme, po meni, ovdje potpuno nepotrebne, jer nekako sumnjam da je itko od Linkousovih oboažvatelja očekivao od njega da snimi energičan, rockerski album.

“Dreamt For Light Years In A Belly Of A Mountain” se također može pohvaliti zavidnim brojem gostiju. Od zvučnih imena ovdje se pojavljuje Linkousov stari suradnik Tom Waits, koji je svirao klavir na “Morning Hollow“, zatim Steve Drozd iz The Flaming Lipsa na bubnjevima u pjesmi “It’s Not So Hard”, Dave Friedmann, te Danger Mouse koji se prihvatio produkcije albuma.

Produkcija je prilično suptilna i minimalistička, tako da u prvi plan u pjesmama izbijaju Linkousov nježan vokal te jednostavnost njegovih tekstova, koja je možda najljepša u pjesmi “Mountains“, u kojoj Linkous citira dječju pjesmicu “Twinkle, Twinkle Little Star“. Na “Getting It Wrong” taj će vokal postati još krhkiji i ostati lebdjeti negdje u zraku između zvučnika i slušatelja, a melankolija će se pojačati u trenutku kada Linkous izgovara stihove “They are playing our song/They are getting it wrong“.

Čitav album najviše podsjeća na svojeg uspješnog prethodnika “It’s A wonderful Life”, zbog čega će dobiti jednu zvjezdicu više, ali osjećaj koji ostaje nakon njegovog preslušavanja je taj da se niti jedna pjesma ne može zasebno izdvojiti, jer album funkcionira jedino kao koherentna cjelina.

Ipak, naslovna stvar, kojom album završava, se teško može povezati s ostatkom albuma, jer je to 10 minutni instrumental koji bi sasvim lijepo zvučao kao soundtrack za neku bajku o planinama, konjima i začaranim šumama. Ali znate kako je to s bajkama – uvijek postoje neke prepreke koje je potrebno savladavati da bi se došlo do cilja.

Svoje je prepreke, čini mi se, Linkous uspio savladati na ovome albumu, a nama je jedino preostalo da uživamo u happy endingu.