Igranje na sigurno

Svojim drugim albumom “Piece By Piece“, Katie Melua uspjet će vas rastopiti do krajnjih granica prekrasnom kombinacijom dječje neiskvarenosti u stihovima i vrhunske izvedbe u melodiji, ostavljajući vas da danima pjevušite najmanje jednu pjesmu.

Sjećam se kako sam Katie Meluu prvi put zamijetio na jednom glazbenom programu u društvu tada drage mi osobe i kako smo ju odmah prokomentirali riječima +Norah Jones s gitarom’. Jer sličnost interpretacije s Norah – ali ne samo s njom, već i s Joss Stone, Jammiejem Cullumom – bila je preočita: njezina mladost, osjećaj za jazz i blues, ‘zadimljena’ atmosfera pjesama, sve je previše podsjećalo na menadžerski rat zvjezdicama, ta zašto Katie Melua ne bi bila europska Norah Jones?

Međutim, ona nije bila tek puki klon ‘ištancan’ samo zato što je takav pristup glazbi trenutno ‘in’, a glazbena industrija je, što i sami znate, neumoljiva. Baš naprotiv.

Ketevan “Katie” Melua rođena je 1984. u Gruziji, no odrasla je u Sjevernoj Irskoj i Engleskoj gdje ju je, na jednoj priredbi dok je pjevala “Without You”, zamijetio producent i tekstopisac Mike Batt koji je tražio pjevačicu sposobnu ‘pjevati blues i jazz na jedan zanimljiv način’.

Kao 19-godišnjakinja već je izdala prvijenac “Call Off The Search” koji se u Europi prodao u tri milijuna primjeraka, a tek pukom srećom svijet je prvo upoznao Norah Jones, a za Katie su se pomamili veterani glazbene industrije – Henry Spinetti (bubnjar Erica Claptona), Jim Cregan (gitarist Roda Stewarta) primjerice – doslovce otimajući se tko će s njom nastupiti na koncertu. A sve do nedavno, rekli biste, bilo je suprotno: mladi izvođači tukli su se kako bi podijelili pozornicu s već poznatim i priznatim imenom.

I dok je taj prvi album bio vrhunsko ostvarenje, s ovim drugim Katie je samo odigrala na sigurnu kartu, pružajući nam i dalje savršenstvo izvedbe, dječju radoznalost spojenu s mudrošću odraslih, no ipak ostavit će dojam neodlučnosti, što nije nipošto čudno i neobično za osobu u ranim dvadesetima koja još uvijek pokušava pronaći samu sebe i glazbeni put kojim će poći. Zašto to kažem? Jer čini mi se doista čudnim da netko na istom albumu ima obradu “On The Road Again” grupe Canned Heat i “Just Like Heaven” (iskorištena u istoimenom filmu iz 2005.) grupe The Cure.

“Nine Million Bicycles” nezaboravna je pjesma tako romantičnih, šarmantnih i nevinih stihova, baš kao da su prepisani iz nekog dječjeg spomenara (zaista možete vizualizirati šarenilo drvenih bojica na papiru, cvjetiće i srdašca) ili knjige “Olovka piše srcem” uz savršenu glazbenu podlogu.

I od svih mogućih ljudi koji bi se našli komentirati pjesmu, pojavio se izvjesni Simon Singh napavši Katie zbog ovih stihova: “We are 12 billion light-years from the edge/ That’s a guess – no-one can ever say it’s true/ But I know that I will always be with you“. Naime, Singh je stihove protumačio kao napad na kozmologiju, astronomiju i slične srodne im grane i, vjerovali ili ne, u uglednom Guardianu vodile su se rasprave o toj pjesmi, a Katie i Singh međusobno su se i suočili na BBC-ju raspravljajući o istinitosti te tvrdnje.

Kompromisni stihovi, iako doduše nešto manje pjevni glase: “We are 13.7 billion light-years from the edge of the observable universe; that’s a good estimate with well-defined error bars/and with the available information, I predict that I will always be with you“.

Šteta što je Singh zbog svoje profesionalne deformacije previdio ljepotu ostatka pjesme.

“Piece By Piece” napisana je nakon prekida s dotadašnjim dečkom, a “Half Way Up The Hindu Kush” navodno je napisana kao šala i govori o hodanju s obdarenim dečkom. Da bude još zanimljivije i ironičnije – čak i na redoslijedu albuma “Half Way Up…” slijedi nakon “Piece By Piece”.

Apsolutno svaka pjesma albuma zaslužila je biti preporučena – “Spider’s Web“, “Shy Boy“, “Thank You, Stars” – jer ako ste ljubitelj bluesa, jazza, popa i inteligentno romantične glazbe, a nemate ništa protiv mladih izvođača, Katie Melua svakako je ime koje biste trebali zapamtiti i poslušati.

I ne samo da je Katie uspješna u kantautorskom poslu, već je nedavno ušla i u Guinnessovu knjigu rekorda u posve besmislenoj kategoriji zvanoj ‘najdublji podvodni koncert’. Naime, početkom listopada o.g. ostvarila je jednosatni nastup na (točnije: u) naftnoj platformi 303 metra ispod morske površine (trebalo joj je devet minuta da se dizalom spusti do bine). Koncert su popratili djelatnici platforme, jedna norveška televizija, predstavnici Guinnesove knjige rekorda, a iskreno se pitam je li itko od njih uopće znao koga slušaju.

Dva albuma, jedan svjetski rekord, a nema ni 23 godine… Nije loše.

A nakon što je Katie iščezla s ekrana televizora gore navedene osobe u čijem sam društvu bio, čudno mi je bilo kako to da mi još uvijek nismo bili stvorili ‘našu Norah Jones’, neku mladu, senzibilnu kantautoricu nenametljivog stila. Svega nekoliko tjedana kasnije čuo sam za novo glazbeno ime hrvatske scene: ime joj je Lea Dekleva…