Idealan album za jutarnji mamurluk

Kada pišem recenzije obično to radim oko 23 sata jer uglavnom recenziram ‘trešteće’ izvođače koji me drže budnim do kasnijih noćnih serija pa tako i da hoću ne mogu zaspati dugo nakon završetka pisanja. Kao što rekoh ‘uglavnom’ recenziram glasne bendove, no večeras nije takav slučaj.

Ovaj put su me zadesili momci okupljeni oko naziva Engineers i priušti li mi 49 minuta relaksirajućih, opuštajućih i milih nota potkrijepljenih uspavljujućim glasovima koji zvuče kao da ih sami vilenjaci ispuštaju u jutarnjom rosom okupanoj šumi.Vjerujem da se ovaj debi album naziva identičnog bendu vrlo lako može mjeriti s albumima opuštajućih zvukova prirode, valova i ptica.

Ne mogu, a da ne spomenem opasku jednog kritičara koji je vrlo zgodno primijetio da naziv ‘inžinjeri’ baš i ne pristaje ovom bendu te da bi bilo puno zgodnije da su za ime odabrali neki od ovih naslova Clouds, Grey Weather, The Feathers, The Lightweights, ili The Anti-Gravity League. U potpunosti se slažem s njim, a vjerujem da ćete i vi dijeliti mišljenje sa mnom nakon preslušavanja ovog albuma.

Mislim da naslovi dovoljno govore sami za sebe, pa ću tako spomenuti samo neke od interesantnijih “Waved On“, “New Horizons“, “Forgivness” kako bi dobili približnu sliku ugođaja koji se provlači kroz ovaj album. Cijeli album odiše istim ritmom i stilom. Mali odmak od toga (usudio bih se reći dašak svježine) osjeti se kako se album bliži svome vrhuncu, a najzaslužije skladbe za to su “Trasher” te finalna “One In Seven“. Za kraj bih još jedino izdvojio kao vrlo dobru skladbu pod naslovom “How Do You Say Goodbye?“.