Jason Isbell: I pad je let

    294

    Jason Isbell & The 400 Unit

    The Nashville Sound

    Datum izdanja: 16.06.2017.

    Izdavač: Southeastern

    Žanr: Alternativni country, Americana

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Last of My Kind
    2. Cumberland Gap
    3. Tupelo
    4. White Man’s World
    5. If We Were Vampires
    6. Anxiety
    7. Molotov
    8. Chaos and Clothes
    9. Hope the High Road
    10. Something to Love

    Već treći put zaredom u sredini neparne godine dočekujemo novi album Jasona Isbella. Ovu tradiciju je započeo “Southeastern” 2013., nastavio “Something More Than Free” iz 2015., a ove godine svjetlo dana je ugledao “Nashville Sound“.

    Ako vam prethodni pasus budi sumnju da pomišljam kako se kod Isbella pojavila rutina – u pravu ste. Od tri spomenute ploče, “Nashville Sound” ostavlja najslabiji dojam. To ne znači da je loša, nego da pjesme kao što su “Anxiety” (ove vokalne melodijske linije nisu najoriginalnije na svijetu) ili “White Man’s World” (podsjeća na pjesmu sličnog naslova Michaela Kiwanuke i to ne po dobru) ne bi ni primirisale konačnom popisu pjesama na albumima prethodnicima i to je veliki problem za Isbella – nekome drugom bi ovo bio vrh karijere, ali tako je to kad je dragi Bog Isbellu pokucao na vrata i iz ruke u ruku mu dao talent za pisanje pjesama.

    Muziku podržava

    Na “Nashville Sound” nažalost popunjavaju prostor između boljih komada i to rade loše. Kako bi rekli Davorin Popović i Indexi – i pad je let – tako da i na ovom albumu postoje jaki razlozi zašto ga se treba poslušati.

    Isbell je vrhunski umjetnik i trubadur, nježan cvijet i sigurno mu se ne bih dopao da odmah u glavu nabijam mane pa ću sada spomenuti i vrline: Stihove je i dalje interesantno čitati, ne samo slušati kako ih Isbell pjeva. Ovo je prava bendovska ploča, gdje “svi sviraju” i to nekako osjećaju, stoga ima smisla da ovaj album potpisuju Isbell i prateći sastav The 400 Unit (ime je inače kolokvijalizam za jedan psihijatrijski odjel). Prateći vokali su diskretni i uvjerljivi. Producent Dave Cobb je muzičarima dao prostora da se razmašu i to nije (previše) zloupotrebljavano.

    Svira se standardni country-rock, Isbell više zavija poput country pjevača, dok sastav svira čvrsto i bučno poput kakvih bogova grungea, što se osjeti prvenstveno na springsteenovskoj “Cumberland Gap”, ponajboljoj pjesmi na albumu. U uho će se uvući i “Tupelo”, kao i pjesma koja ujedinjuje ljubav i strah od smrtnosti “If We Were Vampires”, te zaključna “Something To Love”. Potonja zvuči poput nježne poruke roditelja svom potomstvu i pravo je čudo kako netko tako nešto može prevesti u stihove i melodije, a da ne zvuči docirajuće. Isbell manje uvjerljivo zvuči u socio-političkom kontekstu, no s glazbene strane podjednako je dobar u diskretnim akustičarskim momentima kao i rock-rasturačini.

    Isbella će i dalje biti zanimljivo za pratiti, možda manje pobožno nego do sada, no to i ne mora biti loša vijest.

    Muziku podržava
    Stisni