I dalje jedinstveni, ali s najprosječnijim albumom do sada

S tezom NME-og kritičara u svezi The Polyphonic Spree moram se složiti jer da Tim DeLaughter nije glumio Isusa, bend je mogao postati kultni i to već nakon uvodnih albuma. Ovako, došao je u problem da ih ljudi ili vole ili mrze.

Uvodna dva albuma su nešto najbolje što je bend izdao. Svaki ima svoju priču, prvi s kratkim pjesmama, drugi s (pre)dugim, ali imale su glavu i rep, odnosno niz izvrsnih skladbi koje su tekle besprijekorno. Trećim albumom “The Fragile Army” dojam se malo pokvario, a “Yes, It’s True” nastavlja u tom tonu.“Yes, It’s True” je najrockerskiji album dosad u kojem su se mnogo odmakli od simfonija s prva dva albuma i dosta približili zvuku prijašnjeg Timovog benda Tripping Daisy. Ipak, The Polyphonic Spree je ostao The Polyphonic Spree i sve je i dalje obogaćeno širokim melodijama u koje su ubačene zborske dionice i mnogi instrumenti, samo što oni ipak ne dolaze toliko do izražaja kao na ranijim albumima.Uvodna “You Don’t Know Me” u startu ukazuje na promjene jer pjesma je nabijena vrlo optimističnim tonovima, a refren vas jednostavno navlači da i vi zapjevate “Hey, hey, you don’t know me“, pa ispada da smo dobili jedan klasičan komercijalni killer samo zapakiran na malo drugačiji način.“Popular by Design” zvuči kao miks The Go! Teama (refren) i The Flaming Lipsa (ostatak pjesme), “Hold Yourself Up” je previše bezlična, bez potrebne doze psihodelično-simfonijskog ludila na kakvog nas je bend navikao i navukao, dok “Carefully Try” nalikuje na Manic Street Preacherse koji obrađuju (ponovno) The Flaming Lipse.

Nakon uvoda, slijedi dosta prosječnog materijala na koje definitivno nismo navikli slušajući albume The Polyphonic Spreeja, ali sam kraj albuma ipak budi iz letargije, posebno s pjesmama “Raise Your Head” i “What Would You Do?” koje su ujedno i vrhunac albuma.

Sada, desetak godina kasnije, stvarno možemo ustvrditi da je hype oko The Polyphonic Spreeja bio najčudniji jer prodati bend od nekoliko desetaka članova koji se šeću u bijelim haljama stvarno je bio problem. Ipak, u to vrijeme su imali iza sebe odlične skladbe, dok sada je slučaj podosta drugačiji, pa je očito da The Polyphonic Spree lagano blijedi.

Na trenutke i dalje zvuče zanimljivo i zrelo, dok većina albuma ipak odlazi u stereotipnije vode u kojima su se gotovo utopili. Želja za glomaznošću pop-rock zvuka kojeg bi mogli predstaviti velikim masama, odvelo ih je u niz kompromisa koji na kraju nisu uspjeli, barem ne u većini slučajeva, pa “Yes, It’s True” ispada kao album koji dokazuje da su The Polyphonic Spree još uvijek živi, a i ništa više od tog.