I dalje dobri, no bez svježih ideja

Nije uvijek lako koračati prema naprijed kad ste bend koji je na glasu kao specifičan.

Imate taj teret da posebnost uvijek dokazujete na razne načine, iako je
nemoguće pobjeći činjenici da svaki žanr ili splet više njih također
ima svoja ograničenja.Takav je slučaj i s Calexicom, grupom koju obilježava bogatstvo zvuka dobiveno zahvaljujući kombinaciji latinoameričkog melosa, američkog južnjačkog folka i soft indie rocka. Doduše, Joey Burns i njegova družina nisu toliko neiskusni da bi s novim materijalom išli u njima nepoznate vode i napravili neki besmisleni i pretenciozni čušpajz od albuma.No, isto tako njihovom novom studijskom uratku nedostaje dašak svježeg zraka koji se s razlogom očekivao nakon vrlo dobrog i iznenađujuće zanimljivog “Algiersa” iz 2012. godine. Naime, tim je albumom Calexico pokazao da ima još puno toga za reći i da se njihov zvuk ne svodi na puki miks meksičkih truba i post rock elemenata. No, ostaje pitanje s početka ovog teksta, a koje glasi: “Što nakon toga?”

To pitanje bit će smisleno svakome tko je slušao ranije albume benda i usporedio jedan “Guero Canelo” iz 2003. s pjesmom “Cumbia De Donde“, smještenom na 5. mjesto aktualnog izdanja. Iako je riječ o upečatljivoj pjesmi i prepoznatljivom zvuku Calexica koji nema potrebe napuštati jer ih je upravo on izdigao iz mora drugih izvođača, ovdje se primjećuje taj obrazac recikliranja ideja koji se ponavlja i u drugim pjesmama kao što je “Miles From The Sea” (ovdje sličnost s pjesmom “Sinner in the Sea” s prethodnog albuma nije očita samo u zvuku, već i u naslovu).

Ipak, bilo bi nepravedno takvu pojavu preoštro suditi jer se, slušajući spomenute pjesme kao zasebne cjeline, radi o vrlo dobrim aranžmanima i prijemčivim, no ne i plitkim melodijama. Veći problem od toga predstavljaju tipični country pjesmuljci kao što su “Woodshed Waltz” ili “When the Angels Played” u kojima se domišljatost, mijenjanje ritmova i slojevitost, glavni aduti Calexica, potpuno gube.

Iako je neki lajtmotiv ovog osvrta ideja da “Edge of the Sun” pokazuje kako i nema puno toga novog što bi Calexico mogao ponuditi u odnosu na svog prethodnika (ili pak još i starije albume), to ne znači da se u dvanaest novih pjesama ne može pronaći pokoji biser. Primjerice, tu je atmosferična “Moon Never Rises” koja stiže nakon prilično dosadne sredine LP-a i prožeta je nekom neobičnom, opojnom, gotovo trippy energijom.

Dodajmo joj oporu “World Undone” i zajedno s ostatkom predvidivih, no ne i ispodprosječnih pjesama imamo jedan dobar album. Može li se od Calexica očekivati i više od toga u skoroj budućnosti? Kao njihov vjeran pratitelj svakako se tome nadam.