Savage Grace
Master Of Disguise / The Dominatress (remastered)
Datum izdanja: 09.04.2010.
Izdavač: Limb Music
Žanr: Heavy Metal, Speed Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dugo se ništa nije čulo o jednom od ‘najeuropeiziranijih’ američkih heavy metal bendova iz prve polovice osamdesetih, Savage Grace, koji je nastao 1981. pod imenom Marquis De Sade, a godinu poslije promijenio u ovo koje još sada nosi, kada se sa pjesmom “Scepters of Deceit” pojavio na kompilaciji “Metal Massacre II” pod tim imenom.
A onda su se lani pojavile neke najave ponovnog povratka, za početak samo koncertnih, i samo s jednim originalnim članom, gitaristom Christianom Logueom, dok je ostatak ‘posuđen’ od njemačkog 80’s cover benda Roxxalibur.
Gore navedena pjesma bila je pravi početak, pa je ubrzo (1983.) uslijedilo objavljivanje EP-a “The Dominatross“, a dvije godine kasnije i debitantskog dugosvirajućeg djela “Master of Disguise“. Razlog takve pauze leži i u činjenici da je došlo do velikih promjena u postavi benda, što mu je gotovo i glavno obilježje i možda jedan od većih razloga da nije ostavio značajniji trag na američkoj, pa i šire, metal sceni, iako je dosta nastupao, pa i u Europi.
Poput valjda svih američkih bendova tog perioda i Savage Grace je svoje uporište pronašao u britanskim heavy metal ‘njuvejverima’, pa je tako očigledan oslonac na Judas Priest i Iron Maidenove strukture pjesama s puno melodija, zavijajućih vokala, hrpom solaža, ali i s dosta puno ubrzavajućih, speed dijelova, koji naginju i ka Motörheadovih albumima iz istog perioda.
Tako se već u naslovnoj pjesmi “Lions Roar” naziru ‘obrisi’ kombinacije “Transylvanie” i “Genghis Khana” (ima i Savage Grace jednu s istim nazivom), “Bound To Be Free” je nešto kao miks Maidena i Motörheada, brži dijelovi sa solažama u “Sins Of The Damned” ‘vuku’ na onu u “Purgatory”, “No One Left To Blame” je ogledni primjerak heavy-speeda, a već imenovana, prva prava pjesma benda, “Scepters Of Deceit“, najviše podjeća na Judas Priest.
Iako se utjecaj britanskog metala ne može sakriti, mogu se prepoznati i snažni ritmovi zapadne američke obale, koja je također postala jedan od teritorijalnih sinonima za dobar metal. Stoga je remix i remastering albuma “Master of Disguise” (1.-9.), te EP-a “The Dominatross” (10.-14.) dobra prigoda za podsjećanje/upoznavanje s američkom heavy metal scenom i dokaz da se ona u prvoj polovici osamdesetih nije svodila samo na svima znane thrash metal bendove.
Ovaj album, baš kao i bend, u svim ozbiljnijim je analizama dobio status ‘kultnog američkog’ i svakako je vrijedan (nove ili prve) analize. Dodamo li da se na istom nosaču, uz dva spomenuta izdanja, nalaze i bonus pjesme, njih čak pet, te da je pokrio sve što je trebalo iz prve četiri godine postojanja benda, onda niti njegova nabavka ne bi trebala biti previše sporna, jer je sigurno isplativa metal investicija.
