I 2014. se urla “Body motherfuckin’ Count!”

Mrvicu je teško shvatiti i objasniti jednoj zatrpanoj generaciji vjerojatno slabo svjesnoj da su Body Count spojili metal i rap puno prije ikakvih Limp Bizkita, pa čak i Rage Against The Machine.

Devedesete su bile davno, a njihovih tri legendarnih albuma, samo smo se na kratko sjetili zaboravljivim “Murder 4 Hire” iz 2006.

Crnački thrash metal začinjen gangsterskim borbama, uličnim bandama iz LA, mržnjom prema policiji i geto pričama već dugo vremena stavlja se u kontekst eksponiranog Ice-Ta. Čovjeka koji je odrepao “Cop Killer” i nakon toga sagradio cijelu TV karijeru glumeći upravo – murjaka.Osim njega, Body Count je nekoć bio satkan od ekipe koja je nešto značila, no nije bilo moguće preživjeti više od 20 godina u tako surovom okruženju, pa su bubnjar, basist i neprežaljeni gitarist D-Roc umrli i prepustili glavnu riječ karizmatiku na mikrofonu i ljevorukom Ernie C-ju na gitari.

Veli Ice-T da ga smeta što je hip-hop postao tako komercijalan i urban, što više nitko ne repa o ničem vrijednom i smislenom i što se sve svodi na priče o tulumima i novcima. Upravo zato Body Count su se vratili na scenu. “Manslaughter” je možda nostalgičan album, ali vjerojatno i najbolje što je Body Count do sada izbacio. Osim što ga je možda vrijeme mrvicu nagrizlo.

No, njihovu agresiju i živčanosti sigurno nije! Već druga riječ na albumu je ‘shit’, sedma je ‘motherfucker’, a ‘nigger’ negdje na desetom mjestu. Dovoljno je to da se brzinski prisjetimo da Body Count pjesmama “Talk Shit, Get Shot” i dalje dobro gaze, ali i da su definitivno popravili miks i produkciju od zadnjeg albuma.

Ona kritika današnje scene najbolje je opisana u suradnji s Jameyem Jastom iz Hatebreeda na “Pop Bubble“, ali najviše upitnika izazvat će naslov “99 Problems“. Koliko god svima na pamet pao Jay Z, Ice-T je tu pjesmu napisao 11 godina prije nego mu je kolega proslavio stih “I’ve got 99 problems, but the bitch ain’t one“. Sada su joj samo dodali distorziranu gitaru, a na dodatnom Rock mixu i neki riff ala Papa Roach.

Malo mučenja protivnika na brzoj peglaoni “Pray for Death” podsjeća na temu oko koje su sagradili “Violent Demise: The Last Days”, a s drogom se obračunavaju na odličnoj “Back To Rehab“. Na prvom albumu to su napravili na laganici “Winner Loses”, a sličnu “I Will Always Love You” ovaj su put posvetili, kome drugom nego američkim vojnicima.

Stenjanje smo opet čuli na dosadnoj “Black Voodoo Sex”, a nesvakidašnju posvetu curama koje se razbacuju na metal koncertima odsvirali su na singlu “Bitch In The Pit“. No najviše pažnje mogla bi zaraditi “Institutionalized 2014“, obrada Suicidal Tendenciesa s updateanim i moderniziranim temama.

I za kraj treba spomenuti blast-beatove i growlove na “Manslaughter“, ali i jednu snimljenu specijalno za Hrvatski narod – “Get A Job” s riječima “You sleep all day wondering why you’re broke / Then you get on the phone and sweat your friends / Sad stories, sad stories never end / You claim you’re fly but always meek / You’re always broke but you’ve got money for weed“.

Od Body Count (i likova koji ga čine) teško se može očekivati nešto dublje i nešto drugačije, a upravo ta konzistentnost je ono što nas najviše može veseliti kod njihovog povratničkog (još jednog) albuma. Tehnički su snimili sasvim pristojan album, apsolutno dovoljan da mu Ice-T podari ono što ga čini BC 2014!

Već davno su to otpjevali i nije uopće loše ponoviti “We’re here, we ain’t goin’ nowhere / We’re movin’ right next door to you / Body count, muthafucka / And those of you that don’t like it can suck, my muthafuckin’ dick!“