Hvala na takvoj ‘slobodi’

U početku zamišljen kao side-pojekt Epicinog frontmana Marka Jansena u kojem bi mogao otići u smjerovima koje mu ne dopušta koncept matičnog benda, MaYaN se nakon samo tri godine i dva albuma prometnuo u jednog od najjačih predstavnika jednog metalnog subžanra.

Onog u kojem vlada velika praznina i gdje definitivno nisu istražena važna područja, a samim tim nisu detektirane brojne dobre stvari koje može ponuditi. Ukratko, radi se o kombinaciji melodičnog death i symphonic metala, dakle spoja agresivnog i brutalnog, s finijim, istančanijim, melodičnijim i sofisticiranijim soundom.

Vratimo li se nakratko u povijest, dolazimo do podataka kako je Mark ovaj bend osnovao 2010., a prvi koji mu se pridružio bio je nekadašnji kolega iz After Forever, klavijaturist Jack Driessen. Kasnije je sve išlo ‘k’o po loju’, pa je stigao gitarist Frank Schiphorst (Symmetry, Christmas Metal Symphony), očekivano su se šefu pridružili gitarist i bubnjar Epice, Isaac Delahaye i Ariën van Weesenbeek, plus bivši basist Pestilencea Jeroen Paul Thesseling i još jedan Markov kolega iz After Forever, Sander Gommans. Kao gostujući vokali priključeni su Henning Basse (ex-Sons Of Seasons, ex-Metalium), Simone Simons iz Epice, Floor Jansen (ex-After Forever, ReVamp), te talijanska operna pjevačica Laura Macri i projekt je poprimio karakteristike pravog benda.Prvi album “Quarterpast” (2010.) prošao je vrlo dobro i među publikom i u medijima, što je bio znak da se napravilo nešto dobro, samim tim dobiven je i uvijek dobrodošao povjetarac u leđa, i više nego pogodan za nastavak započetog. Pauza koju je uzela Epica nakon proljetnih nastupa zbog Simonine trudnoće pogodovala je finiširanju drugog albuma, na kojem su novi članovi basist Epice Rob van der Loo, a pjevači Henning Basse i Laura Macri postali su stalni dio Mayanove posade, u kojoj su još Mark, u ovom slučaju goropadni pjevač i zajedno s Jackom autor orkestracija, te gitarist Frank. Plus Floor i Simone, koje imaju status pridruženih članov(ic)a.

Iako je puno radio s Epicom, poglavito vezano uz turneje, ovaj je album dokaz da se Mark poprilično posvetio i MaYaNu. Čemu u prilog ide prosudba kako se radi o kompozicijski zahtjevnijem, konstruktivnijem i kompaktnijem albumu, s proširenijim subžanrovskim idejama od svog prethodnika i ujednačenijem utjecaju deatha i orkestracija.

Temelji sastavljeni od spomenutih melodic death i symphonic metala formulacija dodatno su armirani s konstruktivnim progresivnim idejama, za koje bi čak rekli da su najjači oslonac i nositelj čvrstoće, u konačnici i stabilnosti albuma, premda je dojam da su ova tri subžanra podjednako zastupljena. Ono čega ima manje, ali je vrlo važno, jasni su elementi heavya, u najvećem dijelu prezentirani kroz energične melodijske figure, grube muške vokalne linije i refrene.

Filmski dramatičarske, katkad i pritajene phantasy atmosfere koje sa sobom donose orkestracije, nešto je što najviše nalazimo u power metal materijama, a lukavo su dodani dijelovi s ekstremnijim od ekstremnih pjevanja-vriskanja i bubnjanja, te brzotrzajućih sirovih riffova, dosta jasno usmjerenim spram black metala.

Iako ne previše raznovrstan, gitaristički pečat je vrlo snažan s dojmljivim, raslojenim riffovima, bubnjevi su pompozni, u najvećem dijelu ubojito nadmoćni, ali isto tako maštoviti i razigrani, basevi su totalno mračni, pulsiraju iz najmračnijih dubina, a teatralni orkestralni dijelovi kombiniraju klasiku i neoprogresivu i ispunjeni su prekrasnim aranžmanima. Ono što dobrim dijelom nosi album su raznovrsne vokalne izvedbe, ovoga puta s dominacijom oštrih, hladnih muških cleanova, kojima se suprotstavljaju roktajući, želučani, bijesni i(li) režeći ekstremi. Dijametralnu suprotnost nude Laurina pjevanja, u kojima uz uobičajenu emotivnost nailazimo i na grublje i osornije intonacije, a dodatnu vjerodostojnost priči albuma daju povremene naracije, uglavnom imputirane u interludijskim dijelovima.

Iako albumi ovakvih i sličnih formi imaju određene normative po kojima su izgrađeni, ovaj djeluje poprilično spontano i u svojoj je strukturi svim elementima dozvolio da se istaknu. Nekima u većem, nekima u manjem obimu, ovisno o potrebi, ali “Antagonise” generalno nudi široku lepezu zvukova i mogućnost da se svi njegovi sastavni dijelovi pokažu i dokažu. Tekstualna tematika je dosta aktualna, prenosi trenutno stanje našeg društva, u kojem su sloboda i privatnost poprilično ograničeni. Lažima i propagandom vladajućih svjetskih elita, uhođenjem, prisluškivanjem i takozvanim ‘ratom protiv terorizma’ koji nagovještava ‘slobodu’, dobili smo samo to da nas se još više drži pod kontrolom. Ovome se zaista nema šta dodati, osim toga da ovakva tekstualna koncepcija usmjerava instrumentalne kulise da prenose poprilično ozbiljnu, sivo-smeđu atmosferičnost.

Iako sve pjesme obiluju raznolikostima, u većini ih se nalazi dosta sličnosti, no ne u tom obimu da bi se stekao dojam da su rađene po nekim jednostavnim šablonama. Sirovi je početak pjesme “Bloodline Forfeit” koja kombinira brze ritmove ispunjene ekstremnijim pjevanjima i instrumentalijama, sa srednjim koji obiluju melodijama, uz dodatak zborskog pjevanja, neoklasičnih klavijatura i izražajnih, ‘očišćenih’ vokala. “Burn Your Witches” je gitarama i vokalnim sukobljavanjima ispunjena pjesma koja obiluje simfonijama poduprtim zborskim i ženskim operetskim pjevanjima, a “Redemption-The Democracy Illusion” spada u red kompleksnijih pjesama s jakim utjecajima drskih muških i ženskih clean pjevanja, deatherskog pjevanja i bubnjanja i gitarama obloženim orkestracijama u sporijim dijelovima, slično kao i u “Paladins of Deceit – National Security Extremism Part 1”.

“Devil in Disguise” u uvodnom dijelu kombinira sympho power i black, u nastavku je u najvećem dijelu srednje brza pjesma s dosta melodija, izmjena svih ranije navedenih formi vokala i izraženim blackerskim formama u odjavnom dijelu. Najrazličitija pjesma od svih je “Insano“, akustična balada ispunjena gitarskim i piano izvedbama, koju je Laura u opernom stilu otpjevala na talijanskom, puno ženskih vokala sadrži i “Capital Punishment”, pjesma je u kojoj dominiraju orkestracije i heavy melodije, a “Human Sacrifice” je stvar s najsablasnijim atmosferskim prizvukom, kombinira agresivne blackerske sheme, hladna operna pjevanja i usporenije emotivne dijelove. U svojih osam minuta “Faceless Spies – National Security Extremism Part 2” donosi najviše bombastičnosti, ritmičkih izmjena, u romantičnim piano izvedbama nazire se i dašak gotičkog ambijenta, ima i jezovitijih symphonic-black obrazaca tipa Dimmu Borgir, izmjena čistih i ekstremnih vokala i krajnje dramatični izlaz uz violinu uzdignutu iz orkestralija.

Mark Jansen bez ikakvih dvojbi spada u sam vrh nizozemskih metal kompozitora i od njega se uvijek očekuju dobri albumi, za koji god bend da ih radi. Samim time ovako dobar album u subžanru u kojem ga baš nismo naučili gledati i slušati nije nikakvo iznenađenje. Teško je reći da je “Antagonise” postavio neka pravila za buduća prog-sympho-death metal djela, no da bi se mnogi predstavnici subžanra mogli i trebali ugledati u njega, u to nema nikakve sumnje. Kao i u to da je Mark napravio Top 3 album svoje karijere.