Hrvatski rock živi na klimavim nogama

Svoje mjesto na hrvatskoj estradi najčešće su zauzimali ljudi iz većine naših krajeva. Šunda je uvijek bilo i uvijek će biti najviše u Zagrebu i Splitu, Rijeka je nekako uvijek navlačila na rock, dok su nam par kratkotrajnih senzacija pružili Slavonski krajevi, s naglaskom na Vinkovce i njihove Majke.

Na urbanoj splitskoj sceni, TBF-u i Leut Magnetiku pridružili su se i rockeri Dioniz. Postoje već gotovo deset godina i nakon 1999. i albuma “Ništa o ljubavi”, pa malo mijenjanja postave benda i sviranja hrpe koncerata, početkom ove godine izdali su svoj drugi studijski album. “Ubi bacchus ibi venus” bio je zamišljen kao dvostruki album s 23 pjesme, ali je zbog, meni nekog glupog i nepoznatog razloga razbijen na dva zasebna albuma i sada na sramežljiv način glumi, za hrvatske prilike unikatan pokušaj kopiranja projekta System Of A Down i njihovih “Mezmerize/Hypnotize”.

Ovaj prvi dio tog albuma, nemaštovito nazvan “Ubi bacchus ibi venus… vol1“, na žalost, ne pruža apsolutno ništa novo što bi rock zvuk mogao ponuditi. Moglo bi se reći, tipična hrvatska radionica, koja pokraj nepresušnog izvora nepotrebnih festivalskih pjevačica i pjevača pokušava (i najčešće ne uspijeva) na maštovit i inovativan način predstaviti moderni rock’n’roll ovdašnjoj publici. Zato se ni ne čudim što će i dalje Fontana i Ludnica imati redovito ispunjenije prostore nego neki klubovi koji promociju nude metalcima, rockerima i punkerima.

Prvi mogući doticaj s Dionizom imali smo sa singlom “Kost“, koji je predstavljen prije izlaska albuma. Baš kao i prva “Sad sam za pet“, i “Kost” je tipična, nemaštovita pjesma žešćeg zvuka i sporog ritma. Čak i za treću ligu svjetskog rocka, nedostojan zvuk gitare i basa pružio je neku šansu da se prikažu zanimljive misli frontmana Davor Gavrana, koji ima dosta specifičnu i originalnu liriku. To se potvrđuje i na malo boljoj, ali i djetinjastoj “Dal bi da sam” koja i dalje pažnju, osim slušljivog refrena ponajviše skreće na čistu i bogatu, ali jako zastarjelu, produkciju.

Laganija i depresivna “Zbog nje” je pokazala puno više smisla jer bolje paše uz boju glasa pjevača, a slijedeći singl “Ona zna” je bolja od početka albuma, jer nema onog nepotrebnog osjećaja isforsirane prljave žestine. Kako to i inače biva, pažnja se opet dosta pridala gostovanju nekog glazbenika sa strane. Ovdje je to Saša Antić iz TBF na vrijeđanju hrvatskih prilika u “Pare” kojoj je muzika totalno u drugom planu, jer im je valjda bila važnija činjenica da im gostuje netko poznatiji, nego da se potrude napraviti neku maštovitiju pratnju.

Izdvojiti se mogu još “Pet minuta duže” koja sa usnom harmonikom podsjeća na Kojote, ratno nastrojena “Pozdravi mir“, “Teške zjene” s dobrim drugim dijelom pjesme, te zadnja i lagana “Pogledaj” koja dosta podsjeća na Damira Urbana.

Nema ovdje puno filozofije. Ovo je nekakav hard rock kojeg najviše opisuje vječno nedorečena domaća produkcija i čudna i nategnuta doza žestine. Rekao bih da su najbolje stvari u vezi ovog benda njihovi tekstovi i jedan od najbolje dizajniranih omota koje sam vidio na našim prostorima. Ali, budući da će netko, ako će i htjeti poslušati ovaj prosječan, ako ne i loš album, CD spržiti onda još jedan od rijetkih preostalih aduta pada u vodu.

Šteta, nikako da se taj rock počne razvijati u nekom pametnom pravcu, ali ne možemo očekivati da ćemo s ovakvim zvukom, stilom i pjesmama, napraviti revoluciju u daleko odmakloj 2005. godini. Pohvalan je pokušaj, ali ipak će za uspjeh biti potrebno više love, originalnosti i muda.