Hrabar početak Elm Street Escapea

Elm Street Escape je, kako se momci sami predstavljaju, sexy electronic rock bend iz Pule, s riječkom adresom i zagrebačkom podružnicom.

Epitet ‘sexy’ ćemo zbog mogućih negativnih konotacija za dobrobit benda iz ove recenzije odmah u samom startu eliminirati budući da jednostavno ne ide uz ozbiljnost glazbe koju stvaraju, a ni uz tekstove se bome ne uklapa.Bend čine Ante Debeljuh (gitara, back vokal), David Košara (klavijature), Manuel Manzin (saksofon), Eliša Papić (gitara, sampleovi, back vokal), Saša Stepanović (bas gitara, vokal) te Eric Vojak (bubnjevi), a “Gray’s Guide” debitantski im je EP samostalno objavljen u prvoj polovici ove godine. Vrijedi također spomenuti i da je bend pobjednik prošlogodišnjeg, 36. Ri Rock Festivala.

“Gray’s Guide” je u svakom slučaju interesantno izdanje koje kroz 5 pjesama predstavlja netipičan glazbeni stil kojim bi se Elm Street Escape uz učestalije live nastupe vrlo lako mogao izdvojiti iz pretrpane nezavisne glazbene scene, ne samo kod nas, već i daleko preko granice države. Radi se prije svega o rock albumu lišenom pretjerane i danas jako učestale bombastične i radiofonične produkcije, a kojemu umjerena elektronika ipak daje moderan prizvuk.

Spoj ova dva stila toliko je uhu ugodan da bi od Elm Street Escapea i neka uvažena imena mogla naučiti pokoji trik uspješnog kombiniranja rocka s elektronikom. Ako još k tome dodamo syntheve, dramatičan klavir, sensibilan i energičan saksofon te čvrstu ritam sekciju, tada zbilja možemo reći da imamo bend s poviše postavljenim ciljevima i proširenim glazbenim horizontima kod kojih pak nije slučaj da od puste stilske raznovrsnosti ekipa zapravo ne zna što bi točno svirala. Stil je svakako definiran i sad samo preostaje da ga se razvija i dalje.

Album otvara hladnjikava i snovolika (nikako i sanjiva) “Gray’s Guide To The Underworld” u kojoj se gotovo savršeno gradi napeta i neizvjesna atmosfera koja kulminira himničnim i emotivnim refrenom. Slijedi potpuno elegična “Host of Walls” s izvrsnim suzvučjem saksofona i gitara te još jednim pamtljivim refrenom koji zaslužuje da bude zborski pjevan unutar zidova koncertnih dvorana. Energična “Dreamer Darkly” dinamična je pjesma s catchy sampleom kao osnovom za gradnju temeljnog riffa praćenog saksofonom, a pametno ubačena vodviljska sekvenca djeluje kao odličan kontrast prethodnoj tipičnoj rockerijadi i u svakom je slučaju za pohvalu.

Sljedeća “AnanSol” najlošiji je trenutak albuma, ponajviše zbog glavnog vokala koji svojom bojom i tonom ovdje ne odudara previše od bilo kojeg drugog muškog glasa koji imalo zna pjevati. Također se stječe dojam da su vokalne linije slabašnije razrađene, a također podsjećaju na neke djelove iz prethodnih pjesama. Sampleovima, klaviru, saksofonu i gitarama ni ovdje se međutim ne može naći previše zamjerke.

Nakon najlošijeg trenutka svakako dolazi onaj daleko najbolji i to u vidu desetominutne emotivne sage “Devi’s Hollow… Or The One About Something Long Gone“. Hladna noćna atmosfera izražena fantastičnim saksofonom na podlozi ili oštre clean gitare ili one energične distorzirane osnova je ovog vrhunca albuma. Upravo u ovoj pjesmi Elm Street Escape pokazuje svu svoju ambicioznost, nepatvorenu emotivnost izvedbe kao i velik talent dokazan ne toliko u besprijekornoj sintezi gitara, saksofona i dramatičnog klavira koliko u odvažnosti komponiranja. Bilo bi naime interesantno vidjeti u kojem bi smjeru ovu pjesmu odvukli neki drugi mladi bendovi da im je u ruke bilo dati njezin sanjivi i emotivni temeljni riff.

Elm Street Escape se međutim potpuno odvažio te uz njega idealno ukomponirao još jednu efektnu (i opet emotivnu) vodviljsku dionicu (iako nikako lakog i zabavnog karaktera) čime su itekako dobili na dinamičnosti svoje glazbe vješto izbjegavajući bilo kakve klišeje. Premda se radi o pjesmi gotovo karakterističnoj za vrhunac neke karijere, nadajmo se da ga Elm Street Escape svojim hrabrim početkom, u glazbenom smislu, ipak nije već dosegnuo.

Tekst: Ivan Miočić